Kultura| Literatura| Umetnost

Bulatovic o ratu, slavi i pornografiji

amika RSS / 25.01.2018. u 21:43

БУЛАТОВИЋ О РАТУ, СЛАВИ И ПОРНОГРАФИЈИ

Старе дискете... Шта је на њима? Проверио сам прву гомилу док оне, стари комп и порт за дискете још раде и нашао текст који, вероватно, није објављен, осим у сабраним делима Миодрага Булатовића (ако су објављена). Текст је из 1998 – 1999. године, па је непознати деда или прадеда неким каснијим текстовима у којима је рат еротска бурлеска а Булатовићев јунак антихеројски Марко Краљевић, Швејк, Раблеовски лик па и нека врста модерног Дон Кихота.

 

"Kako su nastale Bulatoviceve 'Beleske o HEROJU NA MAGARCU'"

(Из електронског часописа “Kritika.etc“ – снимљено на Интернету 1998-1999. godine)

 

Rukopis romana Heroj na magarcu Bulatovic je zavrsio u prolece 1964. godine. U pismu

svom engleskom prevodiocu E. D. Goyu, pisanom 14. maja 1964, Bulatovic pise i o svojim

raspolozenjima posle zavrsetka romana: "Tako zelim s vama da govorim. Sad imamo vremena,

roman je gotov, tuzan sam sto sam se rastao sa tako velikim brojem licnosti koje sam voleo

tokom tri godine. Mnogo sam patio, mnogo bio boestan, ali je jedan ogromni posao bacen pod

noge. Sad hocu samo da spavam, da zivim, i da zaboravim da sam ikad u zivotu drzao olovku u

ruci." (Bulatoviceva pisma Goyu objavljena su u Letopisu Matice srpske, knj. 451, sv. 2,

februar 1998, str. 317-359.)

 

U istom pismu Bulatovic je poslao "Beleske" koje ovde

objavljujemo. "Rec je o sinopsisu koji vam saljem", pise Bulatovic. "Iz Macmillana hitno traze

taj tekst na engleskom. Platice koliko god zelite, i povrh svega onoliko koliko im ja kazem. Ako

uopste nadjete snage i vremena, prevedite to odmah. Od toga zavisi plasman knjige, razume se i

izbor prevodioca".

 HEROJ-NA-MAGARCU-Miodrag-Bulatovic_slika_O_47458157.jpg

U pismu pisanom 28. maja 1964. u Parizu, Bulatovic obavestava Goya: "Heroj na magarcu

ovde primljen! Bez ikakvih teskoca, sasvim je lako primljen: dosao sam i stavio rukopis na sto!

Procitali smo svi skupa sinopsis i odmah se dogovorili o ostalim tehnickim pitanjima".

Istovremeno ga podseca na prevodjenje sinopsisa na engleski. Da je Goy taj posao brzo obavio

saznajemo iz Bulatovicevog pisma poslatog 15. juna iz Minhena: "Prevod sinopsisa stigao,

otputovao, bicete isplaceni odmah".

Bulatovicev originalni tekst, od cetrnaest kucanih strana s proredom, sacuvan je u Goyevoj

prepisci, dok je prevod na engleski izgubljen. Roman Heroj na magarcu objavljen je, u

Goyevom prevodu, 1966. godine u izdanju izdavacke kuce Secker & Warburg u Engleskoj, a

tek 1969. u SAD, kod izdavaca New American Library.

Dusan Puvacic

 

view_image.php?id=22167&cache= 

 

MIODRAG BULATOVIC

BELESKE O HEROJU NA MAGARCU

 

Petak, posle rata

 

Postojao je jednom moj zavicaj: malo crnogorsko mesto sa jednom pravoslavnom crkvom i

jednom dzamijom. U to vreme imao sam 11, 12 ili 13 godina, a Crna Gora je bila puna zelenih

italijanskih uniformi. Italijani su se ponosili hrabroscu svoje divizije "Venezia" a mi seljaci

kupovali smo od njih odela i oruzja u ogromnim kolicinama. Pominjane su i druge divizije, ali

ovog trenutka Beleske o HEROJU NA MAGARCU vezujem sva moja secanja na neke vojnike

i oficire "Venezie".

 

Bili su to mahom dobri momci i pored slatkog ziviota i pevanja na koje nikako nisu mogli da se

naviknu moji zemljaci, stalno su pominjali kraj rata i zivot u obozavanoj Italiji, punoj tresanja i

okatih devojaka. Ali hteo bih da za trenutak zaustavim ta secanja i da vam ispricam kako sam

jednog petka posle rata, misleci da sam zaboravio zelene dvoroge kape i neumorne pevace sa

cizmarskog poluostrva, u sumu nasao jednu malu stvar koja me je duboko uzbudila, potresla, a

zatim i inspirisala na jedan ozbiljan, tezak, ali za mene izuzetno zanimljiv literarni poduhvat.

 

Pietro Portulu, zvani Sardo

 

Bila je to vojnicka porcija od aluminijuma. Izresetanu mecima, ulubljenu i bez kasike, odneo

sam je kuci i stavio je meu knjige koje sam voleo. Posle sam je dugo prao, jer sam mislio da je

krvava. Ali na njoj je pisalo PIETRO PORTULU. Tako gde se nekad nalazio datum rodjenja,

sada je bila rupa od kursuma. Danima i nocima gledao sam tu porciju. Vise me uzbudjivala od

brojnih ljudskih lobanja kojima smo se igrali kao slemovima: lobanja i slemova bilo je tako

mnogo da smo od njih pravili smesne kule. Ali su samo ta porcija i njen nekadasnji vlasnik

nastanjivali moje oci i snove. Ko je Pietro Portulu, i da li je preziveo svoju prisilnu militaristicku

avanturu na Balkanu? Odakle je i da li zna da mu je porcija, iako bez kasike, jos ziva i da ce jos

dugo ziveti medju knjigama?

 

Tih godina pocinjao sam da pisem i puno stranica bilo je posveceno mom slucajnom i zaista

gorkom trofeju. Hteo sam da preko Medjunarodnog crvenog krsta trazim adresu vojnika Pietra

Portulua. Nije mi uspelo. Napisao sam duzu novelu "Crn" koja je usla u moju prvu knjigu

Djavoli dolaze. Adresu Pietra Portulua nisam mogao dobiti ni mnogo godina kasnije, u Italiji.

Samo su mi rekli da po prezimenu mora biti sa Sardinije. Dakle, Pietro Portulu je Sardo: bio je

to podatak koji sam odmah zapamtio.

 

Nisam vise pisao o Talijanima, iako sam se spremao da jednom ozbiljno obradim tu materiju.

Zaokupljale su me neke druge teme, a divizija "Venezia" na cijem je celu stajao Pietro Portulu sa

porcijom krvavih ivica, morali su cekati pogodniji trenutak i sasvim odmornog autora.

 

Postojali su i drugi

 

Preko Portulua dosao sam i do drugih. Putovao sam i po Jugoslaviji i po Italiji i sakupljao

materijale za roman kome sam odavno dao naslov: HEROJ NA MAGARCU. Ali taj HEROJ nije

Sardo, vec jedan drugi covek, Pietrov prijatelj i Crnogorac cudnog imena i prezimena:

GRUBAN MALIC. Zapamtite tu licnost; taj mali covek, po mnogo cemu slican Pietru i drugima,

hteo je da likvidira celu diviziju "Venezia", a zatim i sve postojece vojne efektive Italije i njenih

saveznika. Sakupio sam, dakle, mnogo originalnih materijala: italijanskih novina Duceove

epohe, fotografija, pisama, naredbi, izvestaja i mnogo nostalgicnih i pornografskih pesama. Moj

sto kao i zidovi sobe u kojoj sam ziveo bili su pretrpani militaristickim i pornografskim obiljem

od koga se jedino meni nije dizala kosa na glavi. Sve to trebalo je da bude pozadina, fon na

kome ce se videti i kretati vec pomenuti Gruban Malic i drugi heroji.

 

Gotovo bih rekao da je roman poceo sam da se pise. Odjednom sam zaboravio sve postojece

materijale (sve izuzev skarednih pesmica koje pevusim i danas dok pisem ove beleske, i dok

gledam vec zavrseni roman!), i poceo da nizem svoja secanja i svoje snove.

 

Od cega da pocnem? I kako da pocnem? Nikada nisam uspeo da lepo prepricam jedan roman,

a kako cu izneti sadrzaj knjige koja me mucila pune tri godine, a zatim bacila u apatiju i

bolesnicku postelju. Jedino sto mogu reci je da je ovo roman akcije, roman sa takozvanim

glavnim junakom, knjiga cija radnja traje mesec ili dva... i najzad, knjiga koja pored Grubana

Malica ima jos puno glavnih junaka, pet velikih poglavlja i pet stotina stranica.

 

Izazivac divizije "Venezia"

 

Maliceva biografija je izuzetna: spomenucu samo da je nahoce, da ga je zaboravila ili namerno

ostavila nasred puta neka cirkuska druzina. Podizali su ga pravoslavni pop Vukic i hodza, -

obojica ce docnije postati Malicevi najveci neprijatelji. Trideset i tri godine imao je taj mali,

neugledni i smesni covek kada su italijanske okupacione trupe usle u Crnu Goru i u gradic na

cijem se trgu dogadjaju gotovo sve scene romana. Dakle, na dan ulaska Talijana u Crnu Goru,

Malic otvara malu kafanu, neku vrstu svratista. Snabdeva vojsku i graanstvo alkoholom,

pornografskim materijalima svih vrsta i nekim cudnim albanskim lekom protiv zaceca. Postaje

problem gradica. Pravoslavni pop Vukic, hodza i glavni mesni spijun Mustafa Agic (kome u

romanu na racun levoga raste desno uvo, kako bi na kraju knjige dostiglo velicinu gramofonske

skoljke) odlaze vise puta kod komandanta grada, pukovnika Spartaca Allegrettia, sa molbom da

se najveci crnogorski pornografista, Gruban Malic, za kaznu kastrira, ili protera na dozivotno

progonstvo u Albaniju, ili obesi za noge.

 

Veseli, dlakavi, debeli Spartaco Allegretti koji je rat shvatio kao gimnastiku i slatki zivot (dolce

vita) i koji tako reci i ne izlazi iz kreveta mesne egzoticne lepotice Marike, energicno odbija da

kazni Malica. On tvrdi da Talijani nisu u stanju da jednog muskarca, makar on bio i komunista,

podvrgnu tako surovoj kazni. Deputacija ostaje uzasnuta.

 

Malic jednom primeti da su njegovi "specijaliteti" zavijeni lecima u kojima se "narodi Crne

Gore i porobljene Evrope pozivaju da zadaju poslednji udarac fasizmu koji je na izdisaju..."

Malic ubrzo postaje "veliki revolucionar i neustrasivi borac protivu Talijana pod cijim jarmom

stenje pola zemljine kugle." Delegacija odlazi Allegrettiju, pop Vukic pada u nesvest kad god se

izgovori rec komunizam tako da ga sest vojnika mora dizati, hodzica place i trazi najdrasticniju

kaznu, a desno uvo Mustafe Agica raste i sve efektnije prima razne signale iz svemira. Pukovnik

odbija da kazni Malica i izjavljuje da mu je sve simpaticniji.

 

Tu negde i pocinje tragikomicna Maliceva drama. Malic je u medjuvremenu tako "crven i

revolucionaran" da vojsci drzi govore i predlaze im da idu kucama. Umesto da ga streljaju,

vojnici se sa njim slazu i uzvikuju da zive Crna Gora i njen vodja Gruban Malic. Malic iz

"politicih razloga" zatvara svoju radnju, poziva pukovnika Allegrettija da sa celom divizijom

"Venezia" predje na "nasu, komunisticku stranu". Kad mu seksom i gimnastikom obuzeti

Allegretti pismeno odgovara da ne prihvata njegove pozive, pa cak ni predaju, Malic pocinje da

dobija nervne napade: on svuda drzi antifasisticke govore, rastura letke, vrbuje pijane i zbunjene

vojnike za Pokret. Ali hapsenja nema.

 

Malica nocu posecuju neki misteriozni ljudi, u stvari kockari, i traze od njega novac za Pokret

"koji je opet u finansijskoj krizi". Malic im daje svu zaradu, pa cak i deo ustedjevine. Neobicni

nocni gosti, Ridji i Debeli, odlazeci, upozoravaju ga da cuva glavu i da ne nasrce direktno na

"fasisticke cevi", sto Malic zeli.

 

Ridji i Debeli bice i protiv toga da Malic bezi iz grada, na slobodnu teritoriju. Jer ko ce Pokretu

obezbedjivati sredstva. Ridji i Debeli (oni cak ni nocu ne skidaju crne naocari, "jer revolucionari

cak ni u krevetu ne smeju biti bez crnih naocara niti smeju da se raskomote...") saznaju da kod

Malica dolaze i neki drugi "revolucionari", predstavnici Obavestajnog odeljenja Petsto prve

crnogorske armije. Uzasnuti su: manje je novaca za Pokret, a Malic odlazi van zica da pomogne

"slobodi koja krvari"; on vec ima i sastanak u stabu Petsto prve, gde ga i cin ocekuje.

 

Ali planirano bekstvo Malicu ne uspeva. Pozdravivsi se gotovo sa celim gradom, sa vojnicima

i lakim devojkama kojih u ovoj knjizi ima na stotine, Malic potpuno naoruzan, stize na glavni

izlaz. Pracen radoznalom gomilom mestana i vojske, i pretovaren municijom i oruzjem, on ne

moze da preskoci zicanu ogradu. I pre no sto je Mustafa Agic stupio u akciju sa svojim

klempavim agentima i psima, stize od pukovnika Allegrettija naredjenje da se Malicu oprasta

zivot, odobri bekstvo i zeli mnogo uspeha u stabu Petsto prve crnogorske armije.

 

Placuci sto ga ni ovoga puta nisu uzeli ozbiljno, i sto nisu pucali na njega, Malic napusta

gradic. Rastavsi se od vojnika i oficira koji su ga pozdravljali, moleci ga da im pise, on u

polutami i sumarku sretne ranjenog seljaka. Dogovor je bio kratak: Malic treba da zapali fitilj

koji ce vatru odvesti do dinamita. Most leti u vazduh, a Malic ne uspeva da ranjenika zivog

prenese na drugu obalu.

 

Dok je ziveo pod fasizmom, Malic nije ni slutio sta ce mu se dogoditi u planinama. Nailazi na

neku partizansku jedinicu, misleci da je u stabu Petsto prve. Uvereni da je neki spijun, seljaci ga

hapse. On bezi, razocaran i osramocen ko zna koji put otkad se stavio na stranu "probudjene

Crne Gore i Evrope koja se oslobadja Talijana".

 

Avanture mog smesnog nesrecnika nizu se tako reci filmskom brzinom.

 

Rodjenog militaristu nece nikakva vojska, cak ni dezerteri. I njemu ne ostaje nista drugo, no da,

kupivsi zelenu sumarsku bluzu (jer podseca na vojnicku uniformu!), i unapredivsi se u

partizanskog potporucnika, kod seoskih udovica trazi stab Petsto prve i utociste. Kod Marije,

prve udovice, zivi jedno vreme i prica joj o tome kako je izgubio jedinicu. Hrane ga njeni sincici

- kleptomani. Nezadovoljan cinovima i "izvestajima sa frontova" i primetivsi da se u blizini

ulogorila neka partizanska brigada, Malic napusta Mariju. U susednom selu vec je kapetan, a

nova udovica, Ana, sa jednim plavim okom i zecjom usnom, jos zaljubljenija i ludja od Marije. I

jednoj i drugoj detaljno je objasnjavao za sta se bori i sta ce biti kad dodje komunizam: na prvom

mestu nece biti Talijana, nece ih biti cak ni u Italiji.

 

Saznavsi da su Aninog muza ubili komunisti, Malic posle dirljive scene sa jednim malim

pravoslavnim popom (koji ima dvanaestoro vanbracne dece!) napusta selo. Naoruzan i

dekorisan medaljama koje je jos uzeo od Marije (najmladji Marijin sin snabdeo ga je sa mnogo

crnogorskih, austro-ugarskih, starih ruskih i italijanskih medalja), i obecavajuci da ce se malom

popu i Ani osvetiti za "istorijsku prevaru" (jeo je izdajnicku hranu!), on se pojavljuje u trecem

selu.

 

Tamo, na groblju, hvataju ga seljaci. Hvataju ga bas u trenutku kad je desetini staraca, koji su

kopali jamu za svoje izginule sinove i unuke, objasnjavao kako treba odmah da pocnu sa

sportskim vezbama. "Sloboda dolazi, starci moji, i treba biti ocelicen... Slobodu treba izdrzati..."

 

Malica upravo hvata neki Masan Popovic koga je on, susrevsi ga dole u gradu, dugo plasio

svojim "agentima". Sa Popovicem su i Ana i Marija, obe zagrljene i trudne, mali kleptomani,

pravoslavni pop, ne visi od metra i sezdeset, pa cak i cuvena pukovnikova odnosno generalova

lepotica Marika. Izjavljujuci Popovicu da je pobegla odozdo "zbog tezine fasizma, i sa zeljom

da se poda necemu vaznom kao sto je komunizam", Marika optuzuje Malica da je bio u

najtesnjim odnosima sa komandantom Spartacom Allegrettijem koji mu je i osigurao miran

izlazak.

 

Masan Popovic odbija da razoruza Malica koji to odmah predlaze, uzdajuci se da ce jos danas

pronaci Ridjeg i Debelog ili drugove iz Petsto prve armije. Sprovodeci ga u gradic, Masan

Popovic dugo mu je objasnjavao da toliko armija nema ni Rusija a kamoli Crna Gora. "Imamo mi

i vise armija", odgovorio je Malic, "ali ih drzimo u dubokoj tajnosti".

 

Uvredjen sto Popovic nije hteo da ga razoruza i razaluje i nesrecan sto ce u gradic uci zajedno

sa "jednom fasistickom bludnicom... kojoj je i sada cilj da me posvadja sa Pokretom", Malic

gorko place i trazi od Popovica da ga veze. Posle mnogo molbi Masan na to pristane i

simbolicno mu vezuje ruke kanapom. Ali Malic nije zadovoljan: on trazi da u gradic ne udje

peske vec na magarcu koga pokraj njih vodi neki siromasni seljak. Masan Popovic i na to

pristaje; tim pre sto su to od njega, brisuci jedna drugoj suze, zahtevale Ana i Marija: "Pusti ga da

uzjase, Masane... nas biser, nas kapetan..."

 

U gradicu nema vise divizije "Venezia". Malica provode preko izrovanog trga sa prevrnutim

tenkicem i prelomljenim jarbolom na kome se preko dve godine vila italijanska zastava. On nece

videti ni svoju opustosenu radnjicu, kao ni gomile letaka u kojima se stanovnistvo Crne Gore

poziva da zivog ili mrtvog u Komandu donese "najveceg komunisticog kriminalca... rusioca

mostova... ruskog tenkistu i americkog bombardera, cirkusko-umetnickog porekla... coveka cija

je glava ucenjena sa sto hiljada nasih lira u zlatu i u gotovom..." Praceni gomilom sveta on ce

proci kroz gradic i nece znati kakve je sve napore ulagala Komanda od dana kada je "pobegao"

i istinski srusio "najvazniji italijanski most". Nece videti ni svoju radnjicu, ni svoje crvene

recenice kojima je nekaznjem i ponizen izazivao diviziju "Venezia". Ne verujuci mu, odvesce ga

u neki podrum, sa Marikom koju je mrzeo uglavnom zato sto je, spavajuci sa pukovnikom,

generalom i drugima "izdala Crnu Goru, opstu stvar i komunizam koji je nemoguce zaustaviti".

 

Dok ga sprovode, i dok neko uzvikuje: "Evo Malica, opet ce neko zlo... koje ordenje... Rus,

pravi Rus!", on oseca da je pobednik, da je na generalskom konju, i da to sto je svezan vec nesto

znaci. Placuci pokazuje svoje "opasne" ruke i veruje da ce pronaci stab svoje Petsto prve armije

cije je Obavestajno odeljenje dugo snabdevao vaznim podacima, novcem, alkoholom i raznim

pornografskim materijalima. Za njim, u zatvor, idu trudne seoske udovice, neshvatljivo daroviti

Marijini sinovi - kleptomani, pa cak i siroti seljak na cijem magarcu Malic trijumfuje.

 

Antonio Peduto - moj dvojnik i Malicev prijatelj

 

Malicevim porazom ne zavrsava se knjiga. Kraj daje Antonio Peduto, ridji i pegavi major koji

od samog pocetka romana pise knjigu o italijanskim vojnim pohodima kroz istoriju. Njegova

knjiga zove se VREME SRAMA. Taj uvek uzburkani, razocarani covek, inace pravi heroj i

boem, opisuje licnosti kojima se i ja bavim na pet stotina stranica, narocito Malicem. Njegova

teza da su "rat, slava i pornografija jedno te isto", osnovni je lajtmotiv i moje i njegove knjige. "I

meni je zao sto za jedan pojam imamo tri reci", kaze on generalu Besti, najsmesnijoj licnosti moje

knjige. Giovanni Besta, Conte di Tirano, usred leta dosao je u Crnu Goru sa 11 kofera, sa

skijama, sa spravom za hvatanje leptirova, sa torbama i dzepovima punim zenkog vesa...

 

Dakle, moj dvojnik i licnost kakvu jos nisam uspeo da stvorim (a mozda cu o njemu, jednoga

dana, posebno knjigu da napisem) menja Malicev kraj. On Malica izvodi iz zatvora u kome se

nalaze Marika, hodzica, pop Vukic, Mustafa Agic sa gigantskim desnim uvom, pa cak i

"revolucionari" Ridji i Debeli. Peduto tvrdi da je Malic zasluzio tezi kraj, da je sramno zatvoriti u

istu jamu "najveceg militaristu svih vremena", i gomilu prevaranata i drugog mesnog sljama. Da

bi od Malica napravio junaka svetskih razmera, Peduti ga nagovara da se obesi. Malic to i cini u

jednom periferijskom kokosarniku. Ali Antonio Peduto jos nije zadovoljan: on u ime generala

Beste, pukovnika Allegrettija i svoje licno, pise pobunjenim narodima Crne Gore i Evrope zasto

su morali ubiti "najopasnijeg neprijatelja italijanske rase i covecanstva". Antonio ce napraviti i

spisak stvari koje su kod njega, Malica pronaene, i zbog kojih je morao biti obesen.

 

Po Pedutiju, dakle, Malic ulazi u legendu. Malic vise nije samo moja, crnogorska ili samo

evropska licnost - on prerasta sve postojece okvire i postaje vodja pobunjenih "kontinenata".

 

Ali Antonio, "ridji i zluradi pas", nije samo ubio Malica. On je osudio na ruznu smrt i jos neke

ljude. Pomenucu samo Salvatore Paolonea. On cuva tenkic puna dva meseca. Smena ne dolazi.

"Ostaces tu... moj nakazni andjele iz Calabrije... jer i ti si jedna od mojih metafora... metafora

zla..." Vojniku od tuge puska raste i na kraju doseze visinu i debljinu hrasta. Vojnik puza uz nju i

stalno peva o devojci iz Bologne: on zeli medju njene noge da se zavuce, da ide gore i u

skoljku gde ce drhcuci sacekati kraj rata. Bolognesina, vojnikovo "sunce i meso sa severa",

pominje se od pocetka knjige. Bila je to prva ljubav Augusta Napolitana, neumornog gitariste i

pornografiste koga crnokosuljasi gaze motociklima na seoskom putu, jer je odbio da peva

poznate i oficijelne pesme o Duceu. Umiruci, Augusto Napolitano priznaje sebi da Bolognesina

nije postojala i da je samo o njoj pevao. Posle Augustove smrti, nesrecni vojnik iskraj tenka

preuzima "devojku svoga brata iz Napulja, svog nezaboravnog Augustina..." i peva o njoj do

svoje grozne smrti: "Tebi cu odsad umesto Madone da se molim... ti koja si sva od plavih ociju... I cije ce mleko potopiti pola Italije... zato me pusti medju tvoja kolena, i ne zameri mi sto sam

ovako kriv, i jadan, i zapusten..."

 

Roman se zavrsio. Osmog septembra 1943. General je proklamovao delimicnu kapitulaciju:

"Jer rat smo, kao i uvek, izgubili na vojnickom planu..." General bezi sa jednom rimskom

prostitutkom: Romana je dosla cak iz Grcke da ga spase, puna je zlata i sigurna je da ce oboje

stici u Via dei Serpenti, nedaleko od Vatikana, jer ona ima "rudnik zlata i radio-stanicu medju

nogama..." Seljaci demoliraju i poslednje ostatke italijanske militaristicke okupacije. Od

Salvatoreove puske misle da je hrast. Najzad spaze jadnog Paolonea gore, ispod samog

bajoneta, koji je usijan i koji zuji u nebo. Zovu ga da sidje, nude mu hleba i sira. Veciti vojnik

cuva pusku i tenk. Seljaci mu odrube glavu, bace je psima, a topovsku cev njegovog tenkica

zavezu u cvor.

 

"Ne znam da li da te zalim ili ne, moj Calabrese", rekao je odmah posle toga Peduto. "Ubio sam

te da bih te opevao... ti si moja najlepsa metafora... a sta je tvoja glava prema jednoj metafori?!"

 

Na slican nacin Peduto ce ubiti i samog sebe. Odbice da se povlaci sa generalom i njegovom

Romanom, sa pukovnikom i njegovim adjutantom i lopovom Turiddu Barbagallom (koji sa

hodzinom zenom ima sina) i koji je seljacima prodao mnogo mazgi, municije i oruzja, a najzad i

jedan top. Povlaceci se sam, Antonio Peduto rastaje se i sa kornjacom koju nosi jos iz Grcke

("Sad idi sa jagodama na oklopu, mala moja ortodosa... i cekaj me u Via dei Serpenti, nedaleko

od Vatikana... Tamo je moje mesto... tamo cu klijentima pricati o nasim osvajanjima, pokazivati

im moje ordenje... hocu da na jednom mestu opet vidim rat, slavu i pornografiju...").

 

Antonio Peduto, sasvim pijan i razocaran, ostaje zapleten u kupine, kraj puta. "Sada sam

najbespomocniji vojnik divizije 'Venezia' i nicega sem rukopisa VREME SRAMA kod mene

opasnog nema." Gledajuci smesni debakl svoje vojske, i gomile seljaka koji nadiru, on se dugo

izvinjava "sto je na jedno mesto skupio toliko prljavstine i bede. Naricuci, na oba nasa naroda

bacio sam se smradnim blatom... Izvinjavam se u ime divizije 'Venezia' i 'Murge' koje se zajedno

povlace, ako hocete i u ime mog dobrog pornografskog naroda, u ime ulice Zmija, nedaleko od

Vatikana, gde su se proslavile generalova Romana, jedna moja sestra i puno jos devojaka koje

sam, dok sam mlad i cist bio, voleo i trovao... U ime mojih dedova, vanbracnih sinova i kceri..."

 

On ostaje u kupinama. "Ja sam poginuo", kaze on.

 

I drugo

 

Hteo bih da vam pricam o drugima. Jer sam u ovom rezimeu pomenuo samo neke koji su mi se

ucinili najvaznijima. Pisao bih do sutra, po Augustu Napolitanu, koji je po celoj mojoj knjizi

posejao svoje porcherie, i koji je mnogo plakao za nepostojecom Bolognesinom. Kada sam ga

ubio na drumu osetio sam vrtoglavicu. Augusto negde u pocetku peva "O povero, o povero, o

povero Montenegro". Njegovoj pesmi Salvatore ce izmeniti reci i pri samom kraju, grebuci tenk

umesto gitare, i zagrcati: "O povera, o povera, o povera Italiaaa."

 

Zeleo bih da vam pricam o ogromnom Rasku, gluvonemom bradonji koga Talijani hapse

misleci da je on Vuk Vukovic, glavni organizator otpora u Crnoj Gori i na Balkanu; a zatim i o

malom Ninnu Bottoniju koji ga je ubio. Kako da vam ne pomenem kapetana Lorenza

Fioravantija, pijanog dzina koji zbog denunciranja davi svog kolegu Vitoria Brambillu i bezi u

sumu, "ka ljudima koje sam u pocetku mnogo ubijao". I njegov, Lorenzov kraj je uzasan;

podivljalog su ga seljaci usred zita isekli na komade a onda ga, viknuvsi "Sad putuj, Taliano",

bacili u provaliju. Nisam imao srca ni da osudim nesrecnog denuncijanta Brambillu, zaljubljenog

u Mariku koja ne izlazi iz pukovnikovog, odnosno generalovog kreveta. Zatim general Besta za

koga zaista nema vise prostora!

 

Sto se vise blizi kraj ovog sinopsisa, to postajem sve tuzniji: prepricavajuci svoju knjigu, nisam

uspeo da pomenem mnoge ljude koje sam opisivao i voleo tri pune godine. Nisam siguran ni da

sam bio dovoljno jasan - nema teze stvari od interpretiranja sopstvenog dela. Tim pre sto ne

volim uopstavanja, niti donosenje bilo kakvih brzih zakljucaka.

 

A posebno mi je zao sto ne mogu da govorim o ljubavi koja je glavni motiv ove knjige. Reci cu

samo da sam ljubavi prilazio bez predrasuda, da ima mnogo scena koje se mnogima cine

drasticne a meni lirske, da seks u ovoj knjizi nije nikakva lezerna egzaltacija vec vise tragika.

Nadam se da cu biti shvacen.

Beograd, 1964.

Из електронског часописа “Kritika.etc“ – 1998-1999. godine



Komentari (11)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

amika amika 21:46 25.01.2018

Паралелни свет карневала

Srpska književnost nema ni Bokača, ni Rablea, ni Gogolja, ni Foknera. Ima, međutim, neponovljivog Miodraga Bulatovića. U njegovoj prozi na delu su većinom negativni junaci, iskorenjenici nečiste krvi i božji ljudi, protagonisti paralelnih svetova, karnevalski likovi kakvi se u svojoj razuzdanoj, erotizovanoj čulnosti i humornoj dovitljivosti mogu naći u renesansi, kao što je i naše vreme u Bulatovićevom delu dobilo svoje lice i naličje u slojevitim portretima i slikama straha i zebnje koje su ekspresivne i duboke, opscene i naturalistične na moderan način. Pijanovic
Черевићан Черевићан 04:09 26.01.2018

заплетен трагиком

još dugo će Bule živeti knjigama

о злу Писац, посве непоновљив,
мамиле га мраком људске душе,
слика Света његова, морбидна,
али ипак …..многи за њег' чуше,

пети прст му непотребан био
кад написа …...људи с'4 прста,
нихилиста ...... (живот га одреди)
винуо се петлом пут неба и крста
amika amika 06:19 26.01.2018

Маркес српске прозе?

Стварност код Булатовића постаје фантастична и магична, уз ироничне и саркастичне детаље. Стекао је европску славу...
kosta.babic kosta.babic 08:25 26.01.2018

Re: Маркес српске прозе?

Стварност код Булатовића постаје фантастична и магична, уз ироничне и саркастичне детаље. Стекао је европску славу...

Imao sam čast da lično upoznam gospodina Bulatovića.Bilo je to posle objavljivanja knjige-Ljudi sa četiri prsta.
Hvala za tekst i podsećanje.
amika amika 09:52 26.01.2018

Re: Маркес српске прозе?

Да, Буле - како су га сви звали - био је веома комуникативан. И за УКС је знао, као секретар удружења - да прибави све што је потребно обичним телефонским позивима: Овде Удружење књижевника Србије, да. да, УКС, Миодраг Булатовић, онај са црвеним петлом, и са четири прста, да Буле, треба ми за Удружење то и то, а како то ви производите... И већином је добијао као поклон Удружењу.
horheakimov horheakimov 00:01 27.01.2018

Pikaso

navodno je Bulatović Miodrag išao na vrata Pikasu Pablu i kada mu je ovaj otvorio rekao mu je:

Vi ste genije ali i ja sam...

amika amika 00:20 27.01.2018

Re: Pikaso

navodno je Bulatović Miodrag išao na vrata Pikasu Pablu i kada mu je ovaj otvorio rekao mu je: Vi ste genije ali i ja sam...


Колико ја знам неколико дана је био секретар Салвадора Далија, али га је брзо напустио јер не може геније да секретарише генију.

О њему има много анегдота, већином су истините:

Govorio je s terase hotela.
„Dajem hiljadu dolara za onaj metar pruge koji spaja Srbiju i Crnu Goru. I još hiljadu onom čobančetu koje međaš nađe.”

Američki novinar uperutane kose pet godina posle smrti Miodraga Bulatovića pitao je ko je najveći silovatelj među Srbima.
Društvo koje je sedelo za astalom se usaglasilo istog momenta.
„Ne može biti niko drugi nego Don Gruban od Bijelog Polja.”
Junak Buletovog romana „Heroj na magarcu”, knjige prevedene na dvadeset šest jezika.
Haški tribunal je izdao poternicu za književnim junakom Miodraga Bulatovića – Don Grubanom, srpskim Don Kihotom, kome su onu mušku rabotu vezivali u čvor.
Tek kad je bruka obelodanjena, povukli su optužnicu
narcis narcis 00:52 27.01.2018

Re: Pikaso

Колико ја знам неколико дана је био секретар Салвадора Далија, али га је брзо напустио јер не може геније да секретарише генију.

to sam i ja pročitao u nekoj od biografija dalijevih a stranog autora.
edit
ne kaže se baš da je bio sekretar ali je bio prisutan.
amika amika 14:06 27.01.2018

Мирко Ковач о Булатовићу

Ne znam sjeća li se još tko jednog pisca, zvao se Miodrag Bulatović (1930–1991), koji je šezdesetih godina prošloga stoljeća žario i palio na književnim terenima nekadašnje Jugoslavije, ali i diljem svijeta, preveden je na tridesetak jezika, knjige su mu izlazile na krajnjim točkama zemaljske kugle; u Japanu je, primjerice, njegov roman Crveni petao leti prema nebu imao tiražu od pedeset tisuća primjeraka; sjećam se kad mi je pokazivao novinske članke, „sve sami superlativi”, vragolasto je govorio, kao da se razumije u grafeme japanskog pisma, a potom je dodao nešto ozbiljnijim tonom: „Za mene je superlativ kad ti izdavač javi da je prvo izdanje pri kraju i da ti šalje ugovor za novo, a prikazi knjiga svuda su isti, uglavnom dosadni, kao da ih piše isti kritičar, naš Džadžić.”

U Cape Townu (Južnoafrička Republika) roman Crveni petao leti prema nebu objavljen je 1963; doživio je tri izdanja, a u Istanbulu je 1966. bio šest tjedana na prvome mjestu najčitanijih stranih knjiga. Sjećam se, svjedok sam toga susreta u Maderi, u Beogradu, kada mu je turski ambasador nudio utočište u svojoj zemlji jer se pribojavao da će pisca uhititi zbog romana Heroj na magarcu; četiri komunistička generala pokrenula su hajku na autora koji je u romanu „izvrgao ruglu tekovine NOB”. Bulatović se uljudno zahvalio i rekao da je Turska divna zemlja, ali da mu više odgovara Francuska; godinu dana proveo je u Parizu vodeći gotovo dvostruki život – noću na dnu, u podzemlju, s kriminalcima, prostitutkama, političkim emigrantima; danju pak u otmjenim kavanama, s novinarima, piscima, urednicima i knjižarima, ili na tulumima i dernecima na koje je upadao nepozvan, ali je uvijek radio na plasmanu svojih knjiga; od toga je živio, a imao je smisla za ono što se naziva marketingom, „umio sam iscijediti lovu iz suve drenovine”, znao je reći. Uza sve, o njemu se rado ćaskalo među finim svijetom, i u diplomatskim krugovima, njegovi su prijevodi isticani kao „mostovi kulture među narodima”, kako su to znali reći strani ministri ili državnici kad god bi došli u posjet zemlji nesretnog pisca, čije su ime jedva izgovarali jer ni oni, kao ni njihovi domaćini, nisu ga čitali, ali je, eto, bio nužno zlo, pa čak i dokaz kako i balkanski vilajet ima neku književnost te da folklorna kola, koja su tih godina često gostovala u inozemstvu, nisu jedini izdanci kulture. Da je Bulatović bio budala, povjerovao bi da je doista „most kulture”, počeo bi sebi pridavati važnost, ali on je bio oštrouman, samoironičan, umio se sprdati sa svim i svačim; sam je u francuskom L’expressuizjavio: „Čim se na mene pozivaju, znak je da ne postoji nikakva kulturna suradnja i razmjena.”

Ali unatoč svemu, o njemu se u tim dosadnim krugovima pričalo jer je donio nešto brutalno i luđačko, uvijek na rubu skandala, sablažnjavao je dame svojim erotskim podvizima; od njega se bježalo, a istodobno prisluškivalo što taj demon govori; bio je drukčiji, neumoran u svome makabričnom zavođenju, duhovit i jezovit, od refleksa i izrazitog talenta za ruganje, nitko mu nije mogao proturječiti, ni doskočiti, jer je uvijek bio brži na „nožu duha”, kako je sam definirao svoje reflekse. Već je glasovita i često citirana ona anegdota kada se sreo s jednim praksisovcem koji mu je predbacio što se okomio na komunizam općenito, pozivajući se na ovaj naš pogrešni, na što mu je Bule u hipu uzvratio: „Draži mi je komunizam s greškom nego taj vaš ispravni.”

Za svoj uspjeh Bule je sve sam učinio, imajući protiv sebe državu i komunistički režim, kao što je za svoj pad također sve sam učinio, rušeći samoga sebe posljednjih petnaestak godina svog života. Jednom sam mu rekao da ne znam nikoga tko je toliko radio na vlastitu padu, na što je on, hitro kao i uvijek, uzvratio: „Grešiš. Nisam ja radio na svom padu, nego je pad radio na meni.”

c_h.arlie c_h.arlie 11:23 28.01.2018

M'da !

Pročitao sam ovaj uvodni tekst, posebno deo gde Bulatović (sam) piše o svojoj knjizi.
Po njemu je čitav život najobičnija jebačina - a rat jebačina na kvadrat.
amika amika 17:40 28.01.2018

Re: M'da !

Po njemu je čitav život najobičnija jebačina - a rat jebačina na kvadrat.


По овом роману је нешто слично, али то је угао виђења који је изабрао за књигу: рат као еротски карневал

Sakupio sam, dakle, mnogo originalnih materijala: italijanskih novina Duceove

epohe, fotografija, pisama, naredbi, izvestaja i mnogo nostalgicnih i pornografskih pesama. Moj

sto kao i zidovi sobe u kojoj sam ziveo bili su pretrpani militaristickim i pornografskim obiljem

od koga se jedino meni nije dizala kosa na glavi. Sve to trebalo je da bude pozadina, fon na

kome ce se videti i kretati vec pomenuti Gruban Malic i drugi heroji.



Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana