Za vreme Bonapartinog boravka u Egiptu stvari se u metropoli komplikuju na unutrašnjem planu jer jakobinci ponovo pobeđuju na izborima u aprilu 1799. godine, a u međuvremenu je Francuska širom Evrope pretrpela niz poraza u ratu protiv druge protufrancuske koalicije evropskih monarhija. Popularnost Direktorijuma je usled svega toga bila veoma niska, te Bonaparta odlučuje da je vreme za akciju kojom bi sebe predstavio kao stabilizatora prilika i faktički preuzeo vlast u zemlji. U pozno leto 1799. godine se vraća iz Egipta u metropolu na svoju ruku, bez eksplicitnih pisanih naređenja za takav čin (Direktorijum ga je preplašen pred mogućnošću spoljašnje invazije i sâm mislio pozvati, ali ova naređenja nisu došla do njega).
Uprkos bledolikoj kampanji iz Egipta, u Parizu biva dočekan kao heroj, na čemu ima zahvaliti svojoj propagandnoj mašineriji, budući da je nakon prvih vojnih uspeha u Italiji osnovao dvoje svojih novina (od kojih su jedne bile tobož vojne, a zapravo njegove) koje su pisale o njegovim uspesima kao i o uspesima vojske, udarajući ciljno na konzervativni sentiment kod masa u njihovoj potrazi za „spasiocem", odnosno stabilizatorom i sintetičarem protivrečnih političkih sila koje su potpuno urušile državu u godinama Revolucije.
Po povratku okuplja oko sebe „super-tim" sposobnih saradnika u kojem će, između ostalih, biti „opat" Siejes (Emmanuel Joseph Sieyès), talentovan politički ideolog i jedan od novih i ne toliko kompromitovanih „direktora" u Direktorijumu, potom Žozef Fuše (Joseph Fouché), novopostavljeni ministar policije koji će upravo pod Napoleonom postati jednim od najčuvenijih ministara policije moderne Evrope i, konačno, markiz Taljeran (Charles Maurice de Talleyrand-Périgord), okretni diplomata, koji će, opet, pod Napoleonom postati jednim od najuticajnijih i najpoznatijih diplomata epohe. Ova trojica ljudi će u narednim godinama, u verovatno državnički najplodnijem delu Napoleonove karijere, predstavljati njegov teorijsko-ideološki mozak (Siejes), njegovu palicu (Fuše) i njegovo diplomatsko mastilo (Taljeran). Sa svom trojicom Bonaparta će imati, i pored toga što je bio neosporni „šef družine", protivrečne i napete odnose, jer je svaki od ove trojice ljudi bio politički kapacitet za sebe ujedinjujući u sebi inteligenciju, operativnu sposobnost i značajnu radnu energiju, što je imponovalo Bonaparti koji će i pored svoje nabusite naravi pretpostavljati, u selekciji kadrova, meritokratski princip svim drugim principima (poreklu ili slepom poslušništvu).
Ova trojica sposobnih ljudi predvođenih do tada već u vojničkim i političkim borbama sazrelim Bonapartom će sa širom mrežom saradnika, bez nekih većih problema i otpora, izvršiti državni udar tzv. 18. brimera, preuzimajući 9. novembra 1799. godine vlast u državi, sa ciljem stabilizacije prilika.
Siejes je, razmišljajući godinama o načinima da se stabilizuje država, već imao pripremljen papir novog ustava, koji Bonaparta sada uzima na redakciju menjajući ga i dajući sebi diktatorska ovlašćenja unutar novog „konzulskog" poretka, koji će biti i pravno uspostavljen kada novi ustav 1800. godine stupa na snagu. Bonaparta u ovom sistemu postaje prvim konzulom i faktičkim vladarom sistema, Siejes drugim konzulom i nekom vrstom ustavno-političkog savetnika prvog konzula, Fuše (p)ostaje svemoćnim ministrom policije, dok Taljeran postaje ministrom spoljnih poslova. Ovaj Napoleonov „super tim" sastavljen na svom vrhu od neobično jakih političkih ličnosti sa vanrednim političkim i individualnim sposobnostima, će za vreme konzulata uspeti da stabilizuje prilike u državi sintetišući snage akcije sa snagama reakcije, prevodeći revoluciju u poredak.
U ovome periodu Napoleon od „čistog revolucionara", postaje „reakcionarnim reovlucionarom" što će biti sintagma kojom ćemo ga nadalje karakterisati, sintagma koja ističe bazičnu protivrečnost koju je nosio u sebi. Kao što smo Rišeljea karakterisali oksimoronom „svetovnog kardinala", tako ćemo Napoleona karakterisati oksimoronom „reakcionarnog revolucionara", ističući time da su i jedan i drugi bili majstori sinteze među silama akcije i reakcije koje su bile na snazi u njihovom vremenu.
(Odlomak iz knjige Nevena Cvetićanina „Državništvo modernog doba", Arhipelag-Institut društvenih nauka, Beograd, 2016. Tekst knjige je dat bez referenci, fus-nota i referirajuće literature koji se nalaze u štampanoj verziji knjige)