Godinama sam prijateljima prepričavao jedan tekst iz novina (Ekspres politika , mislim da se rubrika zvala 'Priče iz sudnice). 'Filmska' priča. Možda više pozorišna, rekao bih.
Priču sam napisao zamišljajući Glogovca u glavnoj ulozi. Likove zamišljam na osnovu ljudi koje srećem, koje gledam. Žao mi je što nisam bio bolji pisac i što ovaj tekst nije došao do pozorišta u kojem bi on bio Ilija.
Boris Drenča
SUĐENJE
I
Ko je video parnične sudnice van Beograda nije mu potreno opisivati ih. Oni koji nisu, mogu ih zamisliti kao relativno male prostorije sa nekoliko, zaista drvenih, stolova i stolica, pripadajućih ormana, onim užasnim oker itisonima ili izlizanim parketima i linoleoumima Sve je to prastaro i u stanju raspada. Bilo je novo pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog veka, kažu svedoci. Prašina i vlaga se osećaju, a prozori i zavese su u takvom stanju da čak i svetlost, za sunčanih dana, odbija da prođe kroz njih. Zidovi negde krečeni posle zabrane pušenja i pucanja cevi na spratu iznad , negde ne. U sklopu neke "modernizacije" žmirkave sijalice zamenjene su neonkama. Naravno žmirkavim.
Ova priča počinje ili kulminira baš na takvom mestu. Saslušanje svedoka ili okrivljenog. Nikako nije jasno da li je krivično ili parnično veće.
II
"Ime i prezime?"
"Ilija Markoski"
"Ime oca?"
"Vančo."
"Makedonac?"
"Zar je bitno?"
"U pravu ste. Datum rođenja?"
"25.avgust 1972. godine"
"Zanimanje?"
"Penzioner"
"Penzioner? Mladi ste, čime ste se to bavili pa ste penzioner? Invalid niste, kao što vidimo."
"Radio sam kao plaćeni ubica."
U sudnici zavlada tišina. Sudija pogleda u tužioca, prosto se video znak pitanja u njegovim očima. Tužilac zbunjeno, kao učenik koji je zaboravio sva slova , sleže ramenima i skreće pogled i pretura po papirima. Druga strana u procesu počinje uplašeno da se osvrće i da gleda malo u sudiju, malo u advokata, malo u neku ženu koja mu je izgleda supruga. Čoveka pred sudijskim stolom ni ne gleda iako mu je okrenut leđima. Samo je svedok delovao mirno.
"Možete li objasniti? Mislim, poslednji put kada sam proveravao to baš i nije legalno zanimanje", kroz nakašljavanje pita sudija koji deluje kao da se prvi u sobi pribrao.
"Ja sam vojni snajperista. Tokom ratova u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu imam 87 potvrđenih pogodaka. Kao profesionalno vojno lice penzionisan sam pre šest godina. Ubijao sam i za to dobijao platu. Definicija plaćenog ubice."
Sudija je ustane i nagne se nad svedoka.
"Čekaj bre čoveče, pričaš ovde, u mojoj sudnici, da si ubio stotinu ljudi. Kao da to nije ništa. Kako spavaš?"
"Kada već pitate, loše. Ali da vam odgovorim na prethodno. Ovo je broj potvrđenih pogodaka. Od tih 87 pogodaka, eliminsana su 53 subjekta. Što se tiče brojke od stotinu ubijenih, možda ste u pravu, ali to nije potvrđeno. Ovo što sam vam rekao je je brojka koja se nalazi u mom zvaničnom dosijeu."
"Meni je za danas dosta. Daktilografi izbrišite sve posle datuma rođenja. Vi gospodine očekujte da će vam se uskoro obratiti policija, a optuženi da slavi drugi rođendan ako je ovo tačno. Završili smo za danas. Poslaću vam poziv za nastavak suđenja."
III
Soba je jednostavna, samačka, nikada do kraja nameštena. Krevet, vojnički. Orman. Sto, možda pre trpezarijski nego radni, i stolica. Na stolu kompjuter i radio. Sa radija svira neka melodija. Neprepoznatljiva. Čovek u sobi zvižduće pesmu Skida se, i stvari koje skida pažljivo smešta u orman. U gaćama i majci koju je uzeo sa kreveta seda na stolicu. Pije nešto iz čaše na stolu, pali cigaretu i gleda kroz prozor. Noć je.
.......
CELA PRIČA JE U ATT (bilo bi previše postaviti na blog tekst od 17 strana)