Na današnji dan, u ovo vreme a pre 15 godina da su postojale - društvene mreže orile bi se od pozivanja Zorana Đinđića da podnese ostavku.
Zbog katastrofalnog procenta podrške u elektoratu. Zbog brutalnog pragmatizma. Zbog kriminala i korupcije. Zbog uništavanja privrede. Zbog prodavanja države. Zbog kočenja u evroatlanttskim integracijama. Zbog predaje Kosova. Zbog nepriznavanja Kosova. Zbog kriminalnog okruženja. Zbog stranačkog zapošljavanja.
A onda dva obična i jedan ledeni metak promene sve.
I tako je trenutak smrti obogotvorio omraženog političara. Sve se promenilo a ništa se nije promenilo, sem što njega nema. "Narod" onako potresen Đinđićevim ubistvom uspeo je uz mnogo muka i opiranja pojedinih nenarodnih elemenata tek posle decenije i dve godine pride da konačno sebi izabere vlast po meri i ukusu. Dežurni tviter, fejsbuk i blogovski tribuni, tumači i glasnogovornici najdubljih istina i narodne volje našli su novu formu političke ludosti nezabeleženu u vekovima istorije politike: u glas se traže ostavke opozicije.
Upravo i naročito u Đinđićevoj Demokratskoj stranci. I opet horski: levičari, desničari, centristi, beli listići i kurocrtači stoje u istom bloku, nose istre transparente i izvikuju iste parole. Svi su se oni oprali i od greha očistili u Jordanu Đinđićeve smrti, ostavljajući (politički) na miru njega hladnog i sada bezopasnog, menjajući ga živima koji treba da ponesu sve naše gluposti, nesposobnosti i krivice i da za to trpe kaštigovanje dok su zapenjenim bezgrešnim kritičarima brda kamenja na dohvat ruke.
Uostalom, na fotografiji koja je poslužila kao ilustracija ovom kratkom tekstu sve se vidi, i naročito ono što se ne vidi: živ i mrtav Đinđić, podsmeh, laža i paralaža, mi kao Vesić i mi kao Vučić.
Možda je upravo to pokazatelj i dokaz Đinđićeve veličine: I mrtav nam drži zrcalo ispred nosa. Malo, vojničko. Taman za nas ovako male i gurave.