Pitanje koje sledi traži odgovor na dilemu da li je vrednost gradske istorije značajnija od puke funkcije boljeg saobraćajnog funkcionisanja i da li je nova forma mosta koja se predlaže značajnija od one upisane u sliku grada proteklih nekoliko decenija. Ta dva pitanja jesu suština u vrednovanju postojanja i trajanja grada i dovode u pitanje svaku aktivnost koja menja istoriju i priču o trajanju grada. Grad je trajno dobro građeno u vremenu, u različitim epohama, građen od različitih ljudi i u raznim vremenima gde su vrednosti bile takve kakve smo mi posle njih zatekli, vrednosti neki put iznuđene i upravo je sa ovim starim mostom takav slučaj kada ga Nemci izgradiše po svojim viđenjima ali je neumitno postao deo slike grada, upisao se u urbani milje Beograda i postao neizostavni detalj kontinuiteta rasta i života grada. Stari most je beleška o jednom vremenu gradskog života i nije moguće niti pametno rušiti ga, ukidati jednu značajnu vrednost ma kako u današnje vreme ta vrednost u ovom vremenu bila možda prevaziđena. To važi za funkciju, za estetiku i posebno za memoriju urbane slike i još više, za biće grada. Savremeni iskorak, ili bahati pokušaj da se nova vrednost unese u grad je kao namera razumljiva sa spekta novokomponovanih gradograditelja, ali savremenost podrazumeva da se štuju vrednosti koje su nekada bile utkane u urbanu matricu; bez toga nova vrednost gubi svoje korene, biva kao na pustom ostrvu, usamljena i bez teksta koji bi gradu doneo drugačiji rečnik, zaista savremeni. Savremenost grada i vrednosti koje ta savremenost nudi bez onog što je činjeno i učinjeno ranije gubi tlo pod nogama i umesto da obogati grad upravo čini suprotno, osiromašuje ga, ostavlja ga na vetrometini usamljenog i osiromašenog ratnika koji je pobedio u borbi ali tu pobedu niko ne proslavlja pa njegovo herojstvo postaje i ostaje uzaludno.