Хучи Кучи Мену
Ipak borba

Mali je ljudski um! Ono što se nije preživelo i ono što se nije radilo - to se ne zna. A kakve mračne sile vršljaju svetom, to mi pojedinci izvan moćnih organizacija, još manje znamo. Ko za vreme rata nije vršljao Jugoslavijom.
Kada čovek izrasta van sredine gde ima ljudi koji se bave javnim, državnim, društvenim poslovima; kada izrasta van roditeljske kuće i mesta negovanja i pažnje, on ostaje sasvim sirov. On može kao i ja što sam - da prođe kroz školu, da stekne i fakultetsku diplomu i zvanje i opet ostane sirov. Ovo, da kažem, javno, službeno, državno vaspitanje - to je nepotpuno vaspitanje. To je vaspitanje, obrazovanje, neukog sveta, sveta prosečnih shvatanja (ili u interesu vladajuće klase). Ono nije sveobuhvatno, a čak mu i elementarna istina nedostaje. Sa takvim vaspitanjem čovek ostaje naivan. Možda se i rađa da bude naivan. Ne verujem da se može nešto pouzdano reći o ovome. Ovde se, nekako radi o ljudima "s poreklom" i ljudima "bez porekla". Nekako su to ljudi iz običnog naroda (sirotinje) i ljudi iz prosvećene, stabilne (ili buržujske) sredine. To su, igrom slučaja, siromašni radnici i seljaci i imućni, bogati svet. U svakom slučaju - to su oni koji su odrastali uz trezveno domaće vaspitanje i oni koji su odrastali "na ulici". Ja sam bio siroče sa ulice! Imao jesam trezvene strica i majku. Malo sam vremena provodio sa njima. Više su na mene imali uticaja nepravda i oskudica. Siromaštvo i nepravda odvlače mladog čoveka u "levo"!
Izrastanje u jednoj i izrastanje u drugoj sredini, drugim uslovima, daje različite ljude. Tačno je da shvatanje formiraju uslovi pod kojima se živi. Ja sam izrastao na onom otvorenom polju. Bio sam meta za svaki napad i spreman da jurišam na svaku nepravdu. Takvog me je zatekao rat!
Srbija je u I ratu preživela i pogibiju i okupaciju i pobedu. Srbiji je rat nametnut kada je ona već, u balkanskim ratovima, istrošila svoje naoružanje. Austrija je bila silna carevina. U prvom naletu, 1914., Austrija je naletela na malu i istrošenu Srbiju. Naletela je na vojsku koja je morala ali i umela da se bori. Naletela je na vojsku s komandom koja je imala ratno iskustvo. Iduće, 1915., uz pomoć Nemačke i Bugarske, Austrija je okupirala Srbiju. Saveznici Srbije nisu stigli ni municijom da pomognu.
Po nekim statistikama život je izgubio svaki sedmi građanin. Ako se računa da je svaki peti-šesti bio vojnik, izišlo bi da su skoro svi vojnici izginuli. Bilo je, međutim, i masovnih streljanja po naseljima. U Brestoviku je bilo oko 170 kuća. U borbama je palo oko 50 ljudi. U crkvi u Grockoj stoji spomen-ploča sa imenima izginulih. U sudnici u Brestoviku se čuvaju barjaci sa imenima izginulih. 1941. kada smo spalili opštinski arhiv (mi, partizani), barjake smo ostavili. 1945. posleratni nazovi-komunisti su spalili i barjake - na vrhu koplja je bio krst. Ovo rekoh reda radi.
U I ratu ono što je rat preživelo, to je rat preživelo. Svako živi muku je pretrpeo. Bilo nas je mnogo siročadi!
Francuska je izišla kao glavni pobednik iz rata. Francuska je pomagala Srbiju. Ona je prihvatila srpske trupe koje su odstupile preko Albanije. Ona je prihvatila srpske izbeglice. Svako živi je znao za Francusku. Srbija je bila, posle rata, sva pod uticajem Francuske. U školama se učio francuski jezik. Na Kalemegdanu je podignut spomenik zahvalnosti Francuskoj. Mnoge intelektualce je ona odškolovala. Mnogi ratnici seljaci su lečeni u njenim ratnim bolnicama. Ljudi iz moje sredine, seljaci koji su se vratili iz rata, pri svakom skupu, pa i kad su samo dvojica, pričali su o događajima i doživljajima iz rata. Sve te njihove priče, mnoge od tih priča, nešto sasvim slično tim pričama, nalazi se u "Srpskoj trilogiji" Jakovljevića. Seljaci nisu pričali o ratu kao pojavi koliko o svojim doživljajima.
U školi i gimnaziji, drugačije se govorilo. Nikakvi državnici nisu bili oni naši profesori! A spadalo je u program i pokoje predavanje o Društvu naroda. Govorilo se: rata više neće biti. Nemačka je razoružana. Društvo naroda neće dati. I tako sve
do paljenja Rajhstaga (zgrade nemačkog parlamenta).
Nacionalsocijalisti, u Nemačkoj, poraženoj u ratu, sa zbunjenim narodom, opterećenoj plaćanjem ratne štete, sa oskudicom, bez kolonija koje je imala pre rata; nacionalsocijalisti, kojima je nemačko plemstvo dopustilo da dođu na vlast, našli su u narodu pogodno tlo za raspirivanje nacističkih strasti. Uspeha propagande radi istaknut je i neki socijalni program. Programom jačanja, naročito ratne industrije i strategijskih objekata (puteva, pre svega), nestala je prva beda - nezaposlenost. Bliska nemačka prošlost (ujedinjenje, Bizmarkovo doba, te pobeda Pariske komune u susedstvu) doprinela je da masa nemačkog naroda prihvati Hitlerov program. Posle rata, poniženja, oskudice, gladi... nacionalsocijalistička propaganda se upijala u duše i u tim dušama razbuktavala najniže ljudske strasti. Mora se priznati da su imali fašisti i sposobne agitatore za raspaljivanje mržnje kod neukog sveta koji prestiž vidi u nacionalizmu. Takvi su, pre svih, bili Hitler i Gebels.
Nacionalsocijalizam je, istovremeno, masi trovao dušu i svrstavao je i organizovao u poluvojničke omladinske organizacije sa uniformama i egzercirom. Kada je nacionalsocijalizam došao na vlast, ili bolje reći - kada su ga pruski junkeri pustili da dođe na vlast; istodobno, koliko se brže moglo, počelo se sa reorganizacijom industrije, privrede, države u celini, pripremajući se za rat. Na jednoj strani razdraženoj masi, kao lovačkoj štenadi živina, stavljena je na iživljavanje jevrejska manjina; a na drugoj strani vrhuški, željnoj revanša, povraćeni su Alzas i Loren.
Italijanski, Musolinijev fašizam nije imao krupnu ulogu u međunarodnim razmerama. Nemačka - to je već nešto drugo.
Krupna buržoazija je stojala na "visini", stojala je u iščekivanju. Stojala je kao da ima da bira između dva zla - fašizma i komunizma. Dok je ona stojala fašizam je narastao i preplavio je. Da, da! To je manje zlo! Manje... fašizam joj je ostavljao veliki deo njenih privilegija.
Fašizam je pripremao ratnu tragediju dok je buržoazija popuštala. Koliko je ona popuštala toliko je on nastupao. Istorija, ili Sedma sila, priznaju da je Francuska mogla srušiti fašizam da je odlučno udarila kada su nemačke trupe, protivno Versajskom ugovoru o miru, umarširale u Alzas.
Uporedo sa pripremanjem fašizma za rat, uporedo s njegovim nastupanjem, čitav svet je psihološki pripreman

da primi rat. Iznenadna pojava drastično deluje i podstiče nas na neprihvatanje. Postupno nastupanje određene zbilje pretvara se u svršen čin. Tako nekako je počeo rat. Nemačke trupe su ušle u Alzas, a Francuska je to ćutke otrpila. Ranije, u Španiji, na izborima je većinu dobila ujedinjena levica - Narodni front. To je bila krupna stvar. Tih godina je i u Francuskoj, na izborima, pobedio Narodni front ali je, na miran način, i izgubio vlast. U Španiji se, dotle, pobunila jedna divizija stacionirana u Maroku pod komandom generala Franka, sitnica naizgled. U našoj javnosti toj pobuni se nije pridavao značaj. Međutim, iza te pobune su stajala sva tri fašizma - portugalski, nemački i italijanski. Legalnoj španskoj vladi Demokratije (Francuska i Engleska) nisu htele pomagati. U toj španskoj vlasti učestvovali su i komunisti. Ne treba pomagati - "komunizam je zaraza". Kominterna je, sa svoje strane, skupljala dobrovoljce sa svih strana sveta. Osnovane su tkz. Internacionalne brigade. Njih je pomagao i SSSR, tri godine je trajao ovaj nered.
U Etiopiji (Abisiniji), na izvoru vode u oazi, izbio je sukob između Etiopljana i italijanskih vojnika. Italija je, tobož zbog "nereda", energično "zavela red" - okupiravši Etiopiju. U Društvu naroda, u Ženevi, govorio je car Haile Selasie. Vapio je čovek pa i budućnost proricao. Društvo naroda čas hoće, čas neće ekonomske sankcije protiv Italije. Ovo, ono, i okupacija osta.
(Mnogo štošta sam dovde napričao, to je priča jednog neobaveštenog aktera događaja. Tako je nama, "naprednoj" a zabludeloj omladini, onda tako izgledalo. A šta je u svemu tome potpuna istina, teško da zna iko sasvim, možda osim šačice njih, "pobednika koji pišu Istoriju.")
Pričalo se posle rata da je Gestapo, nemačka policija prerušena u uniforme poljske vojske, izvršila napad na jedno pogranično mesto, nemačko selo, i da je to uzeto kao povod za nastupanje nemačkih trupa. To je, valjda, bio propagandni trik za unutrašnju upotrebu. Tako je bilo u toku jeseni 1939. Izlazile su i razne brošure Sedme sile, članci pojedinih uglednih novinara. Dobro se sećam i brošura generala De Gola. U septembru, Jugoslavija je prvo delimično mobilisala pa demobilisala. Svetska diplomatija je intenzivno radila. SSSR je postajala sve aktivnija. Bio sam voljan da se borim protiv Nemačke, protiv fašizma. Dužnost sam prihvatio sasvim ozbiljno. Vičan ratovanju nisam bio, ali sam disciplinu držao. Mobilisan sam u selo Parunovac, blizu Kruševca, u rangu potporučnika za tehniku pri protivavioncima.
1940. pala je Francuska. Mnogi Srbi, ratnici iz I rata, imali su dodira sa Francuskom. Voleli su Francusku. Kada je pala Francuska, seljaci Solunci su plakali po Kruševcu. Svet je bio zatečen nemačkom silom i brzinom. "Blitzkrieg" - munjevit rat, ponavljalo se svuda. Stizale su odasvud vesti o primirju, o kapitulaciji. Kapitulacija je potpisana, kao i u I ratu, na istom mestu u Kompjenskoj šumi i u istom vagonu koji su Nemci dovukli iz muzeja u Parizu. Francuzi su bili poniženi, ali Nemci su bili taktični: kada su Francuzi došli na potpisivanje kapitulacije smešteni su u taj vagon; kada su ušli nemački oficiri, Francuzi su ih dočekali sedeći, dok su ranije okupljeni Nemci svi ustali Francuzima. Nemcima je bila potrebna, koliko se mogla dobiti, sva pomoć za predstojeći rat protiv SSSR. Dobro se sećam brošure generala De Gola, pisane pre kapitulacije. De Gol je pisao o ofanzivnom ratu, o naoružanju, o borbenoj spremi armija, demokratskih i fašističkih. Još tada mi je ostao snažan utisak da se spremnoj Nemačkoj uspešno može suprotstaviti jedino Crvena armija.
Jugoslavija je, posle diktature generala Pere Živkovića i posle smrti kralja Aleksandra, administrativno bila podeljena na devet banovina: Dunavska - Novi Sad, Moravska - Niš, Vardarska - Skopje, Zetska - Cetinje, Drinska - Sarajevo, Savska - Zagreb, Primorska - Split, Dravska - Ljubljana, devete se ne sećam, beše valjda Vrbaska - Banja Luka. Zbog masovne opozicije Hrvata, po sporazumu Cvetković - Maček spojene su Savska i Primorska u Banovinu Hrvatsku, s nekom većom administrativnom samostalnošću. Zbog tih i takvih administrativnih ograničenja, ne samo u sastavu Jugoslavije, već i ranije, u sastavu Austrije, svaka opozicija, pri nerazvijenoj državnosti Hrvata, imala je uspeha. Posle atentata u skupštini na
Stjepana Radića, neki poslanici iz Hrvatske emigrirali su iz zemlje. Među njima je bio i Ante Pavelić, za vreme okupacije Poglavnik Hrvatske. Zločinstvu Pavelićevih ustaša nad Srbima u Hrvatskoj i Bosni ništa nije bilo ravno, time su čak i nemački fašisti bili iznenađeni.
Pavelić je živeo u Italiji ili Nemačkoj i prisno sarađivao sa fašistima u pripremanju "pete kolone" za Jugoslaviju, Jednog jutra su se, tako, u mom Brodu pojavili natpisi "ŽAP". To je bilo ispisano noću crvenom bojom. Zorom bi žandari strugali. Tako jednog jutra, pa drugog, petog, sve dok nije sasvim učestalo i ostajalo da na to više niko nije obraćao pažnju. Slova su značila "Živio Ante Pavelić". Narod nije ni slutio kakvu su tragediju slutila ta slova.