Svi znamo da se danas gotovo sve može isprogramirati. Digitalizacija naša nasušna (koja izgleda da je baš ovih dana i postala reč u trendu, iako je tu već decenijama) uspela je da dospe do manje-više svega, i to na načine od kojih se mnogi tek sada počinju istraživati. Ali, postoji oblast za koju bi verovatno pomislili da je poslednja u kojoj bi tako nešto uopšte i bilo moguće, ona koja se uz još malo čega drugog toliko vezuje za same osnove ljudske prirode - pričanje priča. A upravo se tako nešto već uveliko i dešava.
Hoćete da začinite svoj CV, ili da od šturih reklamnih brošura i internih memoranduma napravite prava mala remek dela, sa instant fabulom i narativom, ekspresnim i efektnim dramskim obrtima, kao i sa sve pobedom naših na kraju priče. Sad, ko će da piše sve to jednako dobro u milion različitih, ali opet i jednako interesantnih i originalnih varijanti. Neki Ajnštajn Aligijeri ... možda, ali je, čisto zbog nivelisanja poprilične potražnje i, po svoj prilici, ipak nešto manje ponude verovatnije da će i to dobrim delom raditi, ko drugi do - računari. Uz dodatak da bi digitalne priče zbog prirode digitalnih medija, u stvari, mogle biti i žive i sklone promenama, sve u zavisnosti od odziva korisnika.
Naime, pokušaji iznalaženja univerzalnih algoritama koji bi mogli da važe za sve moguće i nemoguće dramske situacije postoje odavno. Čak je i Aristotel, u moru drugih stvari, uspeo i time vrlo ozbiljno da se bavi, što dobrim delom verovatno i pokazuje koliko je i sama tema bitna. Pa sve do 19. veka i knjige Ž. Poltija [link 1], u kojoj se tvrdi da dramskih životnih situacija ima, u stvari, tek 36, i da se sve što nam u tom kontekstu može pasti na pamet, na ovaj ili onaj način može svesti na pomenutih 36 kalupa. Naravno da domišljati ljudski um nije stao samo na jednoj knjizi, iz čega je nastala čitava nova oblast istraživanja - Interaktivno digitalno pisanje priča [link 2].
I, tu dolazimo do osnovne teme bloga. Naime, pod digitalnim pisanjem priča podrazumeva se postojanje određenih programskih alata (u-director, Facade, Oz, ...), koji u skladu sa unapred zadatim parametrima i strukturom priče, kao i sa vrlo kompleksnim, ali ipak po teoriji i konačnim modelom mogućih priča, automatski kreiraju baš vašu, jedinstvenu, priču ([link 3] i [llink 4]). Na primer, na [linku 3] izložena je detaljna analiza različitih mogućnosti digitalnih alata za interaktivno pisanje, koje bi se, između ostalog, mogli svrstati i u: (i) pisanje priča lične prirode (neretko prožetih jakim emocijama, koje dozvoljavaju čitaocima da se na ličnom nivou identifikuju sa junakom), (ii) poučnih priča, i (iii) istorijskih priča (na primer, komercijalnih epopeja o istorijatima brendova, tipično junačkih putovanja kojih je pun internet). Gde se priče mogu pričati ne samo rečima, već i slikama, muzikom, video klipovima, ili čime već sve ne.
Opet, koga zanima, u radu [1] nalazi se interesantan prikaz principa i načina na koje se, u stvari, upravo i radi sa programima i alatkama za digitalno pisanje priča. Naime, po autorima, osnovu svake priče čini koncept „situacije" (odnosno, dramske situacije), u kojoj je u početnom trenutku sažet presek svih mogućih likova i njihovih međusobnih odnosa, kao i različitih načina na koje bi se „situacija" dalje mogla odigravati. Gde osnovu manje ili veće, kako autori kažu, interesantnosti dramske situacije, u stvari, predstavlja i određeni vid konflikta, odnosno, postojanje u principu dva suprotstavljena toka kojima bi protagonisti i radnja priče mogli dalje da se kreću.
Sad, pošto se radi o programskim alatima, neophodno je koliko kvantitativno, toliko i kvalitativno parametrizovati dramsku situaciju, i to uz pomoć sledećih osnovnih elemenata: (i) ciljevi kojima teže junaci priče, (ii) zadaci koji stoje ispred junaka, (iii) prepreke, (iv) sporedni efekti ispunjenja zadataka, (v) drugi likovi koji su pozitivno ili negativno uslovljenim tokovima radnje, (vi) familije u najširem smislu, odnosno različiti oblici povezivanja i grupisanja koji postoje među likovima. I, kada se u programskom smislu i definiše struktura priče, u formi, na primer, određenog dijagrama, već bi se i na tom nivou mogle prepoznati eventualne sličnosti sa nekim već postojećim, manje ili više poznatim pričama koje se nalaze u bazi programa za digitalno pričanje. Evo i primera Brehtovog dela „Augzburški krug kredom", koji na prvi pogled umnogome podseća na strukturu čuvene priče o solomonskom rešenju.
I, na kraju dolazi ključno pitanje - šta bi onda prema radu [1] u stvari i moglo da učini neku dramsku situaciju interesantnijom od drugih, a što bi programski algoritmi upravo i trebalo automatski da odrade. Po autorima, to bi pre svega mogao biti izbor odgovarajuće strukture priče, kao i izbor pravih „prepreka", odnosno intenziteta posledica koje bi se mogle desiti ukoliko se „zadaci" zbog „prepreka" ne ispune. Gde, opet, „prepreke" u principu u priči i izrastaju iz nekog univerzalnog „konflikta", koji u dobroj meri i prevazilazi granice pojedinca.
A „konflikt", on, opet, izrasta iz vešto osmišljenog narativa, koji bi najbolje bilo zasnovati na nekom manje ili više očiglednom paradoksu. I gde, u stvari, sva silina „zla" sa kojim se junak priče suočava, prolazeći kroz „zadatke" i „prepreke", dobrim delom upravo i proizilazi iz pomenutog paradoksa, ugrađenog u osnovu priče. Na kraju, priča se završava tako što se polazni paradoks na određeni način razrešava, ili bar načinje. Naravno, pomenuti programi bi pre svega mogli poslužiti kao koristan alat, nego što bi se od njih moglo očekivati da samostalno ispišu čitavu priču. I, tu ću i stati sa prepričavanjem rada [1].
Naravno, digitalno pričanje priča nije ograničeno samo na literaturu, i verovatno bi mnogo veću primenu moglo naći i u nekim drugim medijima. Počev od, prirodno, filma i televizije, video igara (koje su po mnogo čemu i začetnice ovog žanra), preko komercijalnih i privatnih vebsajtova, reklama, pa sve do, po mnogima, kruni svega - politike. Do te mere da ćemo možda u budućnosti pored svih mogućih suprotstavljenih klonova i dronova, hakera i admina, prisustvovati i šahovskim nadigravanjima super programa za interaktivno digitalno pričanje priča globalnih sila, koja bi se odigravala u realnom vremenu u čitavoj medijskoj, virtuelnoj, ali po svoj prilici i fizičkoj realnosti.
Pa neka igre, što kažu, počnu. A opet, što rekoše autori nekih od pomenutih programa, niko stvarno ni ne može da napiše vašu priču do vas samih.