Preko dežurnih ministara i kontrolisanih medija, Vučić ulaže dosta napora da u svojevrsnoj političkoj formi održi to antievropsko tj prorusko glasačko telo. On to naravno radi i sam, koristeći se "dog/whistle/politics", tj. maskiranom retorikom extremizma. Prestao jee direktno nazivati neistomišljenike stranim plaćenicima, već koristi doskočice tipa, znamo mi koga i zbog čega plaćaju neke uticajne strane sile. Iako predsednik te strane sile ne imenuje, radikalsko glasačko telo zna dobro na koga vodja misli. Malo se upristoji forma komunikacije, ali suština donekle skrivene poruke ostane ista: ja sam vaš stari radikal patriota koji ne voli i bori se protiv domaćih izdajnika i njihovih mentora sa zapada. Možda je najbolji primer "dog/whistle" taktike konstantno podsećanje kako je N1 američka TV . Nepotrebno je( i štetno) nazivati neki medij neprijateljskim ili petokolonaškim. Pronadje se pristojnija etiketa koja u sebi ipak zadrži "patriotski kod", prepoznatljiv radikalskom uhu.
Kad predsednik nekad i kaže nešto što ne prija instančanom uhu patriotskom, prosecan radikal će reći što je nedavno rekao sam Patrijarh: zna Vučić dobro šta radi.
Predsednik SNS je na nekoliko predhodnih izbora demonstrirao da ima potpunu kontrolu nad tim segmentom srpskog glasačkog tela. To su na svojoj političkoj koži na Beogradskim izborima osetili Šešelj, Obradović, Miloš Jovanović i Saša Radulović. Svi su oni Mmanje ili više pokušali za rukav povući Vučićevo radikalsko jezgro i na kraju sami ostali kratkih rukava. Vuk Jeremić je izbegao sudbinu gore pomenutih demokratskih nacionalista sakrivši svojih nekoliko procenata pod šinjel Jankovića i Djilasa.
Vvlast svojom retorikom ideološki polarizuje srpsko društvo. Medjutim, nna tom alternativnom političkom polu druge Srbije danas gotovo da nema nikoga.
U Srbiji ne postoji relevantna opoziciona stranka koja će reći:
1 Kosovo je nezavisno zahvaljujući ponajviše Miloševićevoj 10godišnjoj politici nasilja, ratova i jedne kolektivne paranoje. Vučić se maltene vratio izgradnji atmosphere politicke paranoje i Oliver Ivanović je prva politička žrtva povratka u neoradikalsku budućnost.
2. Potrebno je razgovarati o pravima Srba na KiM jer je to jedino korisno I moguće.
3. Vučić simulira evropski put dok Nnjegov autoritarni režim dugoročno udaljava Srbiju od članstva u EU.
4. Jedina alternativa Vučićevoj politici simulacije evropskog puta je iskren i ubrzan evroatlantski put jer samo taj put jedini daje šansu za razvoj države i uredjivanje društva. Ukoliko Srbija kao država ne krene na zapad, tamo će nastaviti da odlaze njeni gradjani, grupno ili pojedinačno. Ukoliko Srbija nastavi ovim putem, rizikuje da za deceniju ili dve Srbi postanu Rumunima što su nekad Rumuni bili Srbima; siromašniji komšija pod zaštitom Moskve.
U Srbiji danas ne postoji stranka koja će zauzeti gore pomenute stavove, tj biti na suprotnom polu od trenutne Vučićeve politike. Tu po meni leži glavni problem srpske opozicije. Nje ssuštinski odnosno idejno danas nema na srpskom političkom radaru. Mnogi, po meni pogrešno, konstatuju kako ideologije u Srbiji ustvari nema . u pittanju je čist klijentelizam gde se politika isključivo svodie na poso šećer brašno. Iako nema sumnje da toga ima u značajnom ovbimu , pogrešno je zanemariti ulogu ideja u politici. Uostalom da je tako, Vučić bi prvi batalio retoriku i ideologiju I vladao Srbijom preko skladišta crvenog krsta i biroa za zapošljavanje .
Nacionalisti iz opozicije ostali su kratkih rukava jer su za rukav vukli Vučićevo jezgro. Stranke poput LDP i SPO su izvršile političko samoubistvo jer donekle stoje na tom drugosrbijanskom političkom polu,a za rukav vuku samog Vučića.
Vučić je, i nevernom Tomi predhodniku je to postalo jasno, danas neprikosnoveni vodja samozvanog patriotskog glasačkog bloka. Takmičiti se sa Vučicem u patriotizmu, i to po njegovim aršinima "domoljublja", je smisleno koliko i terati gradske golubove mrvicama hleba. Opozicija koja to radi je osudjena na mrvice sa Vucicevog "patriotskog"astala. Mrva po mrva, cenzus, i to možda. Nije doduše ništa smislenije ni Boriti se za nekakvo liderstvo unutar sve brojnijih tj manjih stranaka opozicije.
Okupljanj oko nekoliko bazičnih ideja koje predstavljaju jasnu alternativu neoradikalskom poimanju stvarnosti i politike koja iz toga proizilazi jeste put za oživljavanje srpske opozicije. Pošto politička stranka nije skupina klimoglavaca što o svakoj temi misle isto, već naprotiv,svojevrsna koalicija različitih frakcija koje vežu bazični idejni principi , rešenje nije u nikakvim savezima ili labavim pokretima, vec u ujedinjavanju u jedinstvenu političku stranku.
Stranku nema potrebe izmišljati . Dovoljno je ujediniti se oko stranke koja je jednom predstavljala stožer demokratske opozicije. Naravno, potrebno je velike ideje sstaviti ispred velike sujete, a to je znamo vraški težak posao.
Potrebna je i izuzetna politička hrabrost jer uneti svetlo u "Platonovu pećinu"je uvek bio rizičan posao.