sa neprijatnim političkim protivnikom
Staro je pravilo da nema i da nikada nije ni bilo heroja bez dostojnog suparnika. U stvari, heroja verovatno nikada ne bi ni bilo da se pre njih nisu pojavljivale raznorazne nemani i ale, koje su izazivale sudbinu, ali i heroje da im izađu na crtu. Sad, izgleda da i u politici, kao i u bajkama, junaci i aždaje na određeni način ipak neretko i idu zajedno, opravdavajući međusobno postojanje, a, opet, i hraneći javno mnjenje suprotstavljenim stavovima, na kojima svako od njih može da poentira u očima svojih birača.
Sad, da li je baš uvek tako, i da li u politici ipak postoje određene okolnosti u kojima kontriranje postaje isključivo samo po sebi cilj, do granica kada čak počinje da blokira i čitav politički sistem. U stvari, upravo i postoji istorijski primer za tako nešto, i tiče se britanske politike iz, za njih krajnje dramatičnih vremena. Naime, mnogi će, na primer, pomisliti da se američka revolucija 1765. godine desila kao otelotvorenje nekakvih, ne znam, uzvišenih ideala, ili plemenitih i humanih stremljenja revolucionara. Što možda delom i jeste bio slučaj, ali je delom predstavljala i posledicu slabljenja Britanije, kao i vrlo nesrećnih i nespretnih političkih poteza u to vreme tek krunisanog britanskog kralja Džordža III.
Naime, njegovi postupci su, uz mnogo još čega drugoga, za rezultat imali gotovo desetogodišnju nestabilnost političkog života u Britaniji, baš u vreme početka američke revolucije (takođe, nije zgoreg podsetiti se da je vođa revolucije Džordž Vaštington u stvari bio i bukvalno najbogatiji čovek Amerike tog vremena, zajedno sa još nekoliko najbližih korevolucionara, ali to je već neka druga priča).
Sad, uvreženo je mišljenje da je političkoj nestabilnosti Britanije doprinelo kraljevo krajnje neformalno vladanje, što se kaže uz pomoć moćnih krugova „iz senke", ali sve to ni približno ne bi bilo tako da se u periodu od 1760. do 1770. u britanskoj politici sticajem okolnosti nije zapatio krajnje egzotičan i neuobičajen lik - Džon Vilks. Naime, Vilksu je na ruku išlo jačanje parlamentarizma nakon poraza Kromvelove republike s kraja 17. veka, pa dodajte svemu tome još i sve izraženiju slobodu štampe u Britaniji 18. veka, kao i Vilskov vrlo uticajan politički časopis „The North Briton" (ali i samog Vilksa kao krajnje inteligentnog i angažovanog čoveka, doduše bez skrupula i vrlo, čak i za naše vreme, liberalnih svetonazora) - i eto vam pozornice za višedecenijsku političku predstavu.
A upravo je tako i bilo. Od trenutka kada biva izbiran u parlament 1757. Vilks počinje da pravi, malo je reći haos. Koja god bi tema bila u pitanju zauzimao je u javnosti, svom uticajnom političkom časopisu, kao i u parlamentu izrazito radikalne stavove, predstavljajući se ponekad kao predstavnik zemljoradnika, a zatim pomalo i kao glasnogovornik svekolike londonske sirotinje i narastajuće radničke klase, kako god je kada kome bilo potrebno. U stvari, koja god bi tema i bila na dnevnom redu izgledalo je kao da je uz njega i njegove sledbenike prilično nemoguće doći do ikakvog rešenja.
Jer delovalo je da Vilks neretko uopšte i ne pokušava da predloži izlaz iz situacije, već pre da provocira i produbljuje već inače postojeći jaz u ratovima i kolonijalnoj revoluciji duboko oslabljenom društvu. Na primer, za vreme američke revolucije, nakon 1765. Vilks je u britanskom parlamentu uveliko držao tirade u kojima je veličao pobede američkih revolucionara, koji su u to vreme već poprilično tamanili britanske vojnike, čisto da vidite o kakvom se čoveku radi. Gde se kruna njegovog političkog delovanja desila 1768. u seriji anarhičnih protesta koji su danima potresali London, i koji su se završili teškim oružanim sukobima na ulicama (St. George's Fields Massacre), ali koji su jednako uspeli i u tome da na duže vreme u potpunosti blokiraju čitav politički sistem.
Što je sve za posledicu imalo i to da se u periodu od 10 godina od 1760. na vlasti smenjivala gomila premijera, od kojih je svako nekom svojom argumentacijom pokušavao da kontrira Vilksu, ali u čemu je svako jednako na kraju bio i neuspešan. I tu dolazimo do teme bloga - kako su Džordž III i Britanija uopšte i izašli na kraj sa Džonom Vilksom.
Tako što su počeli da ga ignorišu. Bukvalno. Naime, 1770. premijer postaje ćutljivi i usporeni Lord Nort, koji u skladu sa karakterom, a opet i dijametralno suprotno svim svojim prethodnicima, u parlamentu u potpunosti prestaje da reaguje na Vilksove ekstremne i uvredljive tirade, ponašajući se kao da Džon uopšte i ne postoji. Vilks se batrgao neko vreme, pokušavajući da angažuje javno mnjenje sve besmislenijim i opštijim mestima (u čemu je donekle još uvek nekako i uspevao). I tako životario u politici, do trenutka kada je postao nebitan, verovatno najviše i zato što su njegovi protivnici u principu i prestali da obraćaju pažnju na ono što je radio (koliko god je to neretko još uvek možda i bilo efektno i, uprkos svemu, i poprilično politički interesantno). I to bi bilo to.
Sad, zanimljivo je šta je na kraju uopšte i bilo sa Vilksom. Pa, kao što to obično i biva, počeo je da se zalaže za ponešto i od onoga protiv čega je u jeku svoje političke karijere upravo i bio, postavši na kraju i gradonačelnik Londona. Pa čak i hapseći i pucajući na kraju na iste one, u principu obespravljene na bezbroj različitih načina, koji su ga decenijama ranije nosili na ramenima po uzburkanim ulicama prestonice, protestujući na sve moguće načine protiv ko zna čega sve ne.
A, opet, nisu izgleda po svoj prilici ni svi Dž. Vilksi ovog sveta isti. Ili, možda, na kraju, njegovom slabljenju uopšte toliko i nije doprinelo ignorisanje od strane političkih protivnika, već pre neumitna činjenica da mu je, kao izgleda kad-tad i svakom drugom, samo istekao rok trajanja.