Dugo nisam pisala, pa nisam ni filtrirala internet titbitse. U poslednje vreme rečenice koje često primećujem prateći online medije i socijalne mreže su, danas internet gori…internet je danas buknuo od besa zbog ........., a tu gde su mi sada tačkice, obično se nađe senzacija dana. U ovom javljanju bih se osvrnula na strane, uglavnom na američke medije i društvene mreže, i ono što saznajem preko njih, jer mi je to sticajem okolnosti od jesenas nekako najfriškije.
Neki koncepti su izgleda dušu dali, i kao da su smišljeni za otvorenu, besomučnu borbu koja za čas podeli i naljuti taj internet. Najčešće je to cultural appropriation, tj. kulturna aproprijacija, u mom daljem tipkanju velikim slovima, CA, (da nekako hajlajtujem skraćenicu) najpre zbog dužine izraza i mnoštva slova, a i jasnoće, jer bi skraćenica napisana malim slovima, ca, pre ličila na neki izgubljen ili zalutali slog.
Šta je ustvari ovaj kontroverzni pojam, kulturna aproprijacija? Ova pojava se danas definiše kao pozajmljivanje, prisvajanje ili upotreba elemenata jedne kulture od pripadnika druge (uglavnom većinske, dominantne kulture), bez pristanka ovih od kojih se pozajmljuje, (manjinskih kultura) što se danas posebno naglašava. No, kažu da ni to nije sasvim koncizna definicija, jer ima raznih nejasnoća, pokušaja i optužbi za CA. Ponekad se čini da je tumači kako ko hoće, a neki čak hoće da sve retroaktivno naplate, božemioprosti, kao da hoće da reketiraju državu.
Neki smatraju da je CA pozitivna i opšte dobro, a ima nekih koji kažu da je CA kao intelektualni koncept zastarela i na vrlo klimavim nogama, da predstavlja metaforu trenutnog mračnog intelektualnog doba kojem smo svedoci, i da je jednostavno treba ignorisati.
Kao što sam rekla, optužbe za CA uglavnom kreću od pripadnika manjinskih kultura, (to su Afro Amerikanci, Azijski Amerikanci, Indijanci tj. Native Americanci, i dr.) ka pripadnicima većinske američke kulture.
U USA mnogi pripadnici manjinskih kulturih zajednica nemaju ništa protiv pozajmljivanja elemenata njihove kulture, sve dok razni artefakti i sveti predmeti koji njima mnogo znače, nisu izloženi poruzi i ismevanju, i dok stereotipi besomučnom eksploatacijom i nepoštovanjem ne vređaju osećanja ljudi iz dotične kulture. Tu se pominje i pokušaj krađe identiteta, često i dobit i bogaćenje od komercijalizacije pozajmljenih kulturnih obeležja bez naznake porekla. Eh, taj novac u svakoj čorbi mora da bude mirođija i tačka razdora. S druge strane neki govore kako su beli ljudi, pripadnici većinske kulture, u strahu, jer više ne znaju šta je dozvoljeno, a šta nije. Neki od njih imaju ozbiljne zdravstvene probleme, osećaju krivicu zbog mračne prošlosti i istorije, itd. Kad neki prigovore manjinskim zajednicama da i oni olako pozajmljuju kad peglaju kose na ravno kao Beyonce i dr. na primer, ili se oblače kao kauboji radeći na farmama, itd. ovi odgovaraju da to nije CA, već pokušaj prilagođavanja većinskoj kulturi radi opstanka, ili lakšeg preživljavanja u okruženju , ili to vide kao slavljenje i odavanje počasti različitosti kultura. Ili kažu, mi danas više ne tražimo vašu saglasnost, već je vama potrebna naša.
I tako, preko online medija i društvenih mreža saznajem da su mnogi poznati Amerikanci doživeli strašne internet osude, iskusili svojevrsnog toplog zeca na mrežama, a bogami zaršavaju i na pravim sudovima zbog optužbi za CA. Modni dizajner Marc Jacobs (poznat i kao jedan od glasnogovornika njujorške LGBT populacije) bio je pre godinu dana optužen za CA zbog toga što je za svoj novi koncept u dizajnu odeće angažovao modele koji su svi bili bele boje kože, ali su im frizure bile od upletenih dredova, (dreadlocks) od neke tkanine koja imitira kosu. Internet je momentalno buknuo od optužbi, jer Afro Amerikanci smatraju da su koren i poreklo dredova afrički, a dredovi se toliko koriste u komercijalne svrhe bez pitanja i dogovora, da to više ne može da se podnese.
Slično je prošla, i Madona na koncertu zbog neke imitacije pokreta crne i Latino gay populacije, i Miley Cyrus, jer je na pozornici tverkovala, a tverkovanje, kažu, vuče koren iz afroameričkih zajednica. I Azijsko-američka zajednica takođe je reagovala i optužila za CA Gwen Stefani zbog njene fiksacije japanskom Harajuku kulturom, koja se odražava u njenom stilu oblačenja. Dalje, Native Americans i starosedeoci kontinenta, Indijanci, koji se bave tradicionalnom medicinom stalno imaju primedbe i traže da se kažnjava plastic shamanism, jer plastični šamani, kako ih nazivaju, (a uglavnom su to pripadnici većinske kulture), zarađuju ogroman novac lečeći ljude, a da nisu prošli pravu obuku i nemaju nikakvo znanje o tim veštinama. Kompanija Victoria Secret je takođe bila optužena za CA i platila je veliku kaznu, zato što je u novoj liniji donjeg veša upotrebila neku šaru Navaho Indijanaca, itd. itd…
Mnogi primeri CA su mi se učinili potpuno apsurdnim, kad sam videla neke ekstremne pojave i optužbe oko hrane, joge i još koječega, koje vode sumanutim zaključcima da, na primer, štapićima mogu da jedu samo Azijati, da ne mogu da se prave buritosi bez dozvole Meksikanaca, i sl. Na primer, čija je pizza? Italijanska? Hmm...Da prestanem da jedem dok ne ustanovim šta je culturally appropriate tj. kulturno prikladno. Kako, zbunjena sam, a gladna?
Hit hitova mi je bio jedan belac, koji je na tviteru rekao da svu do sada izumljenu, ostvarenu i primenjenu tehnologiju treba da koriste samo belci, jer su oni po broju pronalazača i naučnika najzaslužniji za nju i unapređenje današnjeg komfornog stila života.
CA u muzici ne bih danas pominjala, što ne mora da se odnosi i na vas.
To je tako kompleksno pitanje, da je jedan blogpost za njega malo. Pomenuću samo Sema Phillipsa, (aj da načnem stvar, he, he…) čoveka koji je otkrio Elvisa, koji je jednom rekao, i sažeo svoju nameru u rečenici, if I could find a white man who had the Negro sound and the Negro feel, I could make a billion dollars, itd. pa vi sad vidite kakvo bi nas pretresanje materije očekivalo.
Susan Scafidi, profesorka na Fordham univerzitetu u NYC, je autorka knjige Who Owns Culture. U toj studiji o istraživanju kulturnog identiteta na savremenom tržištu, ona se osvrnula i na CA. Profesorka Scafidi kaže da je stvar složena, osetljiva, ljudi je ne razumeju u potpunosti, pa bi pojam što skorije trebalo valjano definisati.
Kulturnu aproprijaciju ona definiše kao uzimanje intelektualne svojine, tradicionalnih znanja, kulturnih ekspresija, pojava ili artefakata iz tuđe kulture, a bez dozvole. Ovo može uključivati neovlašćenu upotrebu jezika, plesa, muzike, odeće, folklora, kuhinje, tradicionalne medicine i verskih simbola, iz tuđe kulture. Najverovatnije je štetno kada je izvorna zajednica manjinska grupa koja je ugnjetavana i eksploatisana ili kada je cilj aproprijacije posebno osetljiv, na primer sveti predmeti neke kulture, i sl.
Na kraju, a najvažnije, čija je ustvari kultura?
Je li to neka opipljiva materija da se o njoj izdaje dokument o posedu kao o vlasništvu neke nekretnine, ili okolčena zemljišna parcela koja nekom pripadne nakon jasno povučenih deobnih granica? Postoji li neka svetska komisija koja izdaje vlasničke listove za kulturu? Šta bi bilo s ovim svetom, kakva bi bila i gde bi završila kreativnost ljudi da se njihovo delovanje ograničava, da se mnogi elementi raznih kultura nisu međusobno razmenjivali, ukrštali, tokom vekova? Može li se onda reći da CA traje tokom cele istorije čovečanstva, a tek sada je aktuelna?
U međuvremenu, mi smo multinacionalna zemlja. Dobro bi bilo da pripazimo u koga, i kako se maskiramo za eventualni maskenbal, ili ako idemo u maškare o pokladama, (volim maškare, bude inner child u meni) da se ne bismo zamerili pripadnicima neke kulturne zajednice zbog pozajmice ili prisvajanja kulturnog elementa koji im je značajan. A baš je slatko na primer staviti bindi na čelo, turban na glavu, a kad u neko doba zasvira bend kriti čardaš u tim lepim nogama (i crvenim čizmama!), aproprirati nečiji jelek svileni…itd.
Zato je bolje da pre bilo kakve pozajmice, u skladu sa starim natpisom pre upotrebe dobro promućkati, treba dobro progooglati sav taj džez, šta je čije, šta se sme, šta se ne sme… jer nas sve to po svoj prilici čeka. (ako već nije tu, ne znam)
Šta vi mislite dok misli vam vrludaju na ovu temu, a ljudi po svetu, podeljeni, zavađeni i besni, svaki dan sve više jedni drugima zagorčavaju ionako teške živote?