Što neko reče, sve srećne imperije slične su jedna drugoj, dok su sve nesrećne nesrećne na neki svoj način. Dobro, parafrazirao sam Tolstoja, koji je pre, u stvari, i mislio na porodice nego na imperije. Sad, kada su porodice u pitanju mnogi bi se možda sa rečenim i složili, dok bi kod imperija već po svoj prilici došlo i do popriličnog zatezanja. Jer, postoji više autora, koji se doduše i ne izjašnjavaju nešto preterano na temu sreće imperija, ali su sa druge strane manje-više jednoglasni kada je u pitanju njihova neumitna kob. Naime, po priči, sve poznate civilizacije i imperije dele u suštini sličnu sudbinu, prolazeći kroz šest karakterističnih faza, nastajući, trajući i nestajući na gotovo identičan način.
Jedan od pomenutih autora je i poznati britanski istoričar i vojnik, general Sir Džon Bagot Glab, koji je služeći godinama u Jordanu došao na ideju da uporedi životne cikluse tamošnjih arapskih emirata i kraljevstava sa sudbinom svog - Velike Britanije, koja je upravo u Sir Džonovo vreme, sredinom XX veka definitivno, bar kao svetska imperija, na određeni način i počela da silazi sa scene. Na kraju, došao je do zaključka, poredeći istorijate 11 poznatih svetskih kraljevstva i carstva, da je svako od njih (doduše u analizu tada nisu bile uključene SSSR i SAD) prošlo kroz šest tipičnih razvojnih faza, opisanih u njegovom čuvenom delu iz 1976. godine "Sudbina imperija":
(i) Pionirsko doba, za koje je karakterističan iznenadan i neočekivan iskorak na prvi pogled ničim posebne i bezizgledne grupe, koja uspeva da se u datim istorijskim okolnostima izbori za nezavisnost i pravo na samostalan razvoj, obično pod vođstvom nekog istaknutog pojedinca. Gde njegovi sledbenici uz veliku energiju i polet uspešno počinju da razvijaju zemlju, neretko sa vrlo ograničenim resursima.
(ii) Doba osvajanja, u kome država izrasta u regionalnu silu, koja uspeva značajno da proširi granice, kao i da izgradi identitet, organizaciju i disciplinu, neretko zasnovane na neupitnoj lojalnosti i zanosu svojih podanika.
(iii) Doba trgovine, koje izrasta u početku u centralnim regionima politički i teritorijalno zaokružene celine. Naime, u to su vreme lokalne naseobine već u značajnoj meri i izgrađene, trgovački putevi manje-više uspostavljeni uz u priličnoj meri već razvijene resurse, gde razmena dobara počinje, koliko spontano toliko i kontrolisano, da se uspostavlja i teče. U datim okolnostima, uz zajednički jezik, administraciju i kulturu koja se prostire na široj teritoriji, trgovina počinje da uzima ozbiljan zamah.
Ipak, Doba trgovine predstavlja, po Glabu, i prvu tačku na kojoj imperija počinje da se suočava i sa određenim ozbiljnijim suštinskim problemima, uzrokovanim, između ostalog, i time što naslednici (obično potomci) pionira dolaze, najviše trgovinom, do ozbiljnog novca. Čime se i njihova odanost i fokus pomeraju sa dobrobiti države i društva na - šta drugo do isti taj novac, kao i na različite oblike ličnog interesa.
(iv) Kako standard društva raste, iz Doba trgovine prelazi se u Doba izobilja, u kome svi društveni slojevi manje-više prosperiraju (sa izuzetkom, naravno, onih koji su u datim okolnostima potčinjeni - robovi u SAD 17. i delom 18. veka, na primer). Što za posledicu ima i akumuliranje vanrednog bogatstva u vlasništvu nekoliko porodica i institucija (Rokfeleri, Karnegiji i Vanderbilti, na primer ... ne znam šta bi, na primer, u socijalizmu mogao da bude ekvivalent tako nečemu), koji svoje bogatstvo počinju da ulažu i u izgradnju institucija koje obavezno i ne moraju da imaju direktne veze sa trgovinom ili privredom - škole i univerzitete, medije, umetnost i kulturu, verske objekte. Pojava pomenutih institucija, posle određenog vremena neumitno dovodi do naredne epohe.
Kratka istorija SAD
(v) Doba intelekta, koji napreduje upravo zato što su osnovne potrebe članova društva u određenoj meri manje-više i zadovoljene, ali i zato što ljudi od intelekta (neretko pripadnici srednje klase) imaju više vremena da pišu i razmišljaju, bave se naukom i umetnošću, često potpomognuti i članovima višeg staleža, svojim patronima (na primer, Doba intelekta u SAD započelo je u prvoj polovini XX veka, koje je obeleženo do tada nezapamćenom navalom knjiga, novina i magazine, i koje je rezultiralo kasnijom pojavom, između ostalog, i radija i televizije). Ipak, kako se Doba intelekta razvija, ono počinje neumitno da manifestuje i neke od svojih slabosti.
Naime, kako se iznenada pojavljuju, tako istaknuti pojedinci (u nauci ili umetnosti, na primer) jednako iznenada i nestaju. Takođe, retki su stvaraoci koji sami mogu da izdržavaju svoj naučni ili umetnički rad, te tako čitava intelektualna delatnost u određenom trenutku potpada i pod ozbiljan uticaj svojih bilo privatnih ili državnih patrona. A koji, u principu, često i nemaju problema sa time da nauku ili umetnost usmere i u nekim manje slobodnim, drugim i drugačijim idejama i potrebama motivisanim pravcima. Što neumitno dovodi i do toga da intelektualne sfere neretko zapadaju u periode ozbiljnijeg samopreispitivanja i nemira, kao i gubljenja u nebitnim i površnim raspravama. Sad, različite imperije ovakav pad pokušavaju da kompenzuju na različite načine, između ostalog i uvoženjem novog i svežeg intelektualnog „materijala" iz drugih zemalja, spremnijeg da prihvati novija pravila igre. Što sve, uz mnoge druge faktore, dovodi do naredne, poslednje faze imperija.
(vi) Doba dekadencije, koje karakteriše rast pesimizma i okretanje, manje-više, isključivo privatnim poslovima i problemima. Takođe, po nekima, sveopšta površnost i lakomislenost obuzima čitave slojeve društva, koji na mesto heroja više ne postavljaju, ne znam, osnivače carstva ili prvake u vojnom, kulturnom, naučnom, verskom ili nekom drugom smislu, pa čak ni prvake industrije, već pre, između ostalih, sportiste ili raznorazne druge selebritije svih vrsta i fela (za ovo je Glab uzeo za primer Stari Rim, a ne nekog drugog ko bi vam možda pre i pao na pamet). Takođe, sve civilizacije koje su prolazile kroz ovu fazu, neretko su završavale i u dobu sveopšteg materijalizma i traganja za raznolikim užicima.
Uz sve pomenuto, doba dekadencije gotovo obavezno obeležava i slabljenje i obezvređivanje imperijalne valute, kao, neretko, i doseljavanje stanovništva koje (što bi moglo kao opaska da zazvuči na ovom mestu i pomalo neprimereno) uporno generacijama odbija da se integriše u lokalnu kulturu.
Sad, postoje i šaljivi primeri kriterijuma, koji su, na primer, u Starom veku korišćeni kako bi se za bezbrojna kraljevstva Bliskog Istoka mudro zaključilo da li im je došlo zadnje vreme. Jedan od njih je i "Prokletstvo pomorandži", po kome svako kraljevstvo propada u trenutku u kome uspeva da dođe do nivoa na kome uspešno može da gaji pomorandže. Opet, još jedan od interesantnijih bi mogao biti i onaj po kome u poslednjim godinama i danima neke imperije kuvari (po svoj prilici, ni krivi, ni dužni) postaju jedan od najviše slavljenih slojeva društva.
I posle svega, možda bi i sama sudbina Sir Džona Glaba mogla mnogo toga da kaže o sudbinama imperija. Naime, u njegovom slučaju radi se o nekome ko je uspeo samostalno sa dna da se uspne do samog vrha društvene lestvice, postavši čak i titularni plemić. Kao i vrlo značajan vojni zapovednik i istoričar, zahvaljujući po svoj prilici prevashodno svojim ličnim kvalitetima. Sad, pitanje svih pitanja bi moglo biti i da li u stvari upravo takvi ljudi i stvaraju imperije, ili imperije stvaraju takve ljude (ili je i jedno i drugo u pitanju).
Takođe, čitava priča iz bloga ne bi obavezno morala da se odnosi isključivo na imperije i države, već dobrim delom možda još i na, ne znam, gradove, firme, raznorazne institucije, društva ili udruženja, porodice, ali što da ne, na određeni način i na pojedince.
Kako god, koliko god istorija i bila uporna učiteljica, verovatno je najvažnija istorijska lekcija koja se uopšte i može naučiti ta da retko ko iz istorije ikada išta stvarno i nauči. Ili, na kraju, što bi rekli i neki nešto pragmatičniji