*zemljana, vodena, vazdušna i vatrena Planeta Zemlja ima svoj Dan, 22.04., koji su joj odredila njena nestašna, nevaljala i šašava deca – mi, ljudi, kojima je ona utočište i dom u Univezumu
ili
- kako naša samohrana Mama Zemlja nema nikoga osim nas, a verovatno se često pita „a zašto je to dobro?“ -
Dan Planete Zemlje ustanovljen je da bi bilo moguće bar jednom godišnje zastati, razmisliti, pogledati malo okolo sebe i porazgovarati o tome šta sve radimo ovoj našoj planeti otkad je nastanjujemo. Mi, deca XXI veka, možda ne znamo šta su sve o njoj mislili naši prethodnici u gotovo 60 vekova pisanih ljudskih tragova koje smo ostavljali ili još mnogo duže, čitajući tragove koje je ona sama o sebi nama ostavljala, ali možemo se saglasiti da nam je prva stvar na koju pomislimo danas kad kažemo „Zemlja“ – „ajoj što smo je zagadili, devastirali, ajoj što joj nemilice trošimo resurse, ajoj šta ćemo ostaviti onima koji dolaze posle nas!“.
Potrošiti 100 vekova sticanja znanja da bi se prilično brzo i efikasno „razbucala“ planeta na kojoj smo nastali – zvuči prilično nerazumno. Takvi smo mi ljudi – šašava vrsta. Ali – jedna je Majka Zemlja, pa nas trpi, šta će? Da nas „strese“ sa sebe ne može ( a možda bi joj bilo malko i žao, msleeeeeem, ipak smo njeni :))), može samo da nas upozorava, i ona to čini, računajući da će neko nešto preduzeti u njeno ime, zaštititi je i očuvati za generacije koje dolaze.
O tome je, uglavnom, Dan Planete Zemlje.
A ja bih malko o tome – odakle ona nama, takva kakva je danas? Kako se formiralo sve to o čega se otimamo (često ratovima) što ne umemo razumno da trošimo i još razumnije da delimo – odakle nam zemlja, voda, vazduh i vatra bez kojih ne bismo ni mi postali i bili stvoreni, ovakvi kakvi smo danas?
Neću o fazi „snežne grudve“ i planetogenezi (uz zahvalnost autoru :), već malko o formiranju kopna mnogo pre nego što je bilo nas ljudi da sednemo u kakav čamac pa da plovidbom „otkrijemo“ da ima još svetova i ljudi koji u tim svetovima žive (i koji se baš i nisu obradovali što su bili „otkriveni“) ili da bosonogi, peške idemo po kopnu „otkrivajući“ sve i svašta lepo oko nas i znanjem ga pretvarajući u – korisno po nas, stvarajući tako sliku koja se danas većini ljudi sviđa, a to je - da sve što postoji, postoji da bi služilo čoveku i da je tako bilo oduvek, na vjeki vjekov. Jes`, paz` da nije.
Dakle, kako smo izgledali u vremenima u kojima je, kako kaže Tolkin „još svako čudo bilo moguće“, u vremenima kad ljudska vrsta nije bila ni na vidiku, a ova naša Planeta (nekome Zvezda) se vrtela isto kao i danas, za 365/6 dana jednom oko Sunca, a zajedno sa njim 30 km/s (kilometara u sekundi) beskonačnim velikim prostorom Univerzuma.
Nazive kopna kao da smo dobili od čarobnjaka i Tolkina, naravno, samo oni još uvek pamte imena davno nevidljive zemlje koja je ili potpuno nestala ili danas čini neistražena okeanska dna.
Evo, ovako smo zvali kopna u vremenima u kojima je Zemlja imala potpuno drugačiji „profil“ i „anfas“ nego što ga ima danas:
Imena kao da pripadaju Frodo Baginsu i njegovim mapama iz "Lord of the Rings", paleogeolozima se mora priznati maštovitost za davanje imena nekadašnje "srednje zemlje" :))
Spirala vremena postojanja Zemlje vrlo slikovito opisuje tok vremena potrošenog na formiranje kopna, pomažući da razumemo kako i zašto je dolazilo do pomeranja nekadašnjih kontinenata i do kakvih sve današnjih ekstrema je to dovelo.
Ljudsko razmišljanje o sopstvenoj planeti ima svoju hronologiju, posebnu, a danas nam je možda smešno šta su ljudi sve smatrali znanjem o poreklu i prirodi Majke Zemlje, samo možemo pretpostaviti da li će se budući smejati - nama. To je teško zaključiti, ali da će moći tačno izmeriti koliko smo joj naudili - to mislim da nije nikome sporno.
Geološka istorija Zemlje mnogo ređe je zanimljiva ljudima nego što je to slučaj sa nastankom života na njoj koji, po nama, ima svoju "krunu svesti i čudo uma" u stvaranju nas, homo sapiensa, radoznale evolucione živuljke koja za razliku od drugih živih vrsta ima toliko pitanja za sve oko sebe, toliko čuđenja za prirodu oko sebe i toliko volje za odgonetanje svih zagonetki koje ta ista priroda pred njega postavlja. Pri tome smo, recimo, jedva istražili okeansko i morsko dno (u video prilogu geolog David Gallo opčinjen morskim dubinama govori o svega 3% poznatog i istraženog), još uvek posedujemo delimična znanja o današnjem ponašanju zemljine kore, dubinskih slojeva ili jezgra, ali smo se zato - vinuli u zvezde. I želimo da dopremo sve dalje.
Najjednostavniji test bi bio - koliko podataka, običnih, svima dostupnih, svako od nas ima o našoj sopstvenoj planeti?
Čemu bi bilo dobro posvetiti Dan Planete Zemlje, koju su još od davnih kultura ljudi zvali "majkom", smatrali je boginjom i svojom radoznalošću kroz vreme otkrivali koliko je stara (mlada), kako je nastala, od čega je načinjena i kakva joj je budućnost, s nama ili bez nas?
Za početak, svako od nas bi joj mogao pokloniti koji minut da nauči nešto o njoj, pa još koji minut da ukloni nešto čime smo je zaprljali, pa još koji minut da uživa u nekom od prizora koje nam poklanja i na kraju - još koji minut da se o njoj popriča sa još nekim, uz kafu i piće planirajući obilazak nekog zemljanog, vodenog ili vazdušnog kutka koji ne mora biti u dalekim, egzotičnim krajevima, može nam biti tu iza ćoška, na koji minut hoda.
Za nastavak, svako od nas bi se mogao setiti da smo joj oštetili atmosferu, radioaktivnošću zagadili svaku česticu, izbušili i mora i tla u potrazi za energijom, pokrili travu betonom i asfaltom, upalili veštačka svetla, pa više ne vidimo zvezdano nebo nad sobom. Istrebili smo mnoge biljne i životinjske vrste i po svemu sudeći - i još ćemo.Sve dok nas Majka Zemlja bude trpela ovako slepe za bližu i dalju budućnost. Ona nam je ponudila svež vazduh, pitku vodu, plodnu zemlju, mora, okeane, prelepe prizore, sunce i vetrove - ponudila nam je sve što nam treba, kao da kaže - ja sam vaša, uživajte!. A mi na današnji dan treba da se setimo kako smo joj na svo njeno dobro uzvratili i koliko smo joj naudili.
Danas oni koji su planeti najviše uzeli čak teško priznaju da je i bilo kakva šteta napravljena, teško priznaju da je danas svest o tome u kakvom je stanju planeta osnovno pitanje ljudske bezbednosti i sigurnosti.Mislim da već kasnimo sa pravim reakcijama, ali "mama" je to, razumeće i opet će nam oprostiti, samo da vidi da dolazimo pameti.
Živimo na svetlucavom zrncetu Univerzuma koje se, vladavinom prirodnih zakona, stvaralo nekoliko milijardi godina, gledamo sa tog zrnceta u druge svetove i volimo da mislimo kako smo tu zbog "ravnoteže među zvezdama". I kako je većina ili sve što radimo - progres i napredak u odnosu na davna vremena Vaalbare i Zemlju pre ljudi.
O tome je na videu sjajna priča koju priča fotograf Edward Burtynsky deleći sa nama svoje slike i misli o tom progresu i - Majci Zemlji :
(Više o svemu na blogu "worldchanging". )
Slike sveta koji se (s tačke gledišta trajanja ljudskog života ili civilizacije) jako sporo menja "sam od sebe", formirajući svoja kopna i okeane i slike sveta kojeg brzo menjaju ljudi ako i kad to čine bezobzirno čine dva dela jedne iste slike o našoj planeti kojoj je posvećen današnji dan. Dokle god se ta dvostruka slika održava uravnoteženom - ima nade i za ljude i za Zemlju.
I ima mnogo vrsta živih bića kojima je ona dom mnogo duže nego nama, ali je svi oni - nisu menjali. Mi jesmo.Znamo kako izgledaju te godine promena za nama, a hoće li u godinama koje su pred nama to biti - promene na bolje?