Ko bi rekao da smo, kada navijamo na stadionima, ili dok pred ekranima vojujemo pobede po prvenstvima, kličemo tribunima, ili strepimo nad sudbinama junaka, već prilično zakoračili u - liminalno. Naime, koliko god zvučalo neverovatno, uverljivost raznih sportskih i drugih igara, filmova, emisija i pozorišnih predstava, knjiga i štampe, koncerata, reklama, kao i mnogo čega drugog u zabavi, politici, marketingu ili u umetnosti, dobrim delom prilično toga duguje, čemu drugom do i svojim - liminalnim elementima.
Sad, pojam liminalnog (koji je proistekao iz izučavanja rituala, ali je kasnije našao i znatno širu primenu) označava oblik neuređenosti koji se dešava prilikom svake promene, pa samim tim i prilikom svake od promena u društvima. Na primer, po nekima, sve društvene promene, slično ritualima, upravo se i dešavaju u tri faze: (i) faza separacija, u kojoj pojedinci privremeno, delimično ili u potpunosti gube status i uloge koje su do tada imali u društvu; (ii) liminalna ili anti-strukturna faza, u kojoj učesnici, međusobno privremeno izjednačeni i lišeni društvenih obeležja, bivaju izloženi nekim novim saznanjima, spoznajama i iskustvima; i (iii) faza reintegracije, u kojoj u društvo bivaju vraćeni sa nekim novim i izmenjenim statusom i ulogama.
Ali, po nekima, što je društvo razvijenije, komplikovanije je i za upravljanje (možda delom i zbog toga što prolazi kroz sve izraženije varijacije, te samim tim, što bi neki rekli, i kroz sve učestalije liminalne faze). I šta bi to onda, prema nekim od renomiranih stručnjaka (između ostalih, i poznatom antropologu Viktoru Tarneru) bili osnovni atributi liminalnih faza:
(i) jednakost učesnika (ili, ako ništa drugo, ono bar svih, kako Tarner kaže, "novaka" ili "neofita"), uz privremeno brisanje društvenih normi koje ih međusobno razdvajaju. Gde se ova "ritualna", odnosno, liminalna jednakost "neofita" neretko manifestuje i kroz njihovu međusobnu solidarnost , odnosno, kroz bratstvo jednakih u poduhvatu;
(ii) izloženost "neofita" različitim društvenim porukama, idejama, spoznajama, saznanjima i iskustvima, koja na određeni način menjaju ili utvrđuju njihov pogled na društvo, kao i na njihovo buduće učešće, ulogu i status u društvu;
(iii) vremensko-prostorni diskontinuitet, pošto se "liminalne faze" neretko dešavaju i u fizički izdvojenim prostorima (stadioni, koncertne i bioskopske sale, učionice, pozorišta, sudnice, tv studija);
(iv) "dezorijentisanost" učesnika izazvana privremenim "ukidanjem" dela važećih normi i pravila ponašanja, što ponekad ide i do toga da se naizgled simbolično narušavaju elementarna logika i fizički zakoni;
(v) totalitet, uniformnost i zajedničko delovanje nasuprot individualnom;
(vi) tričavost bogatstva i vlasništva nad dobrima, kao i svakakvog društvenog statusa, ranga ili čina;
(vii) anonimnost, skromnost, poslušnost i ćutljivost (dobro ovo baš i ne važi za stadione i koncerte), ali i nesebičnost, kao neretko i ne neko preterano obaziranje na lični izgled i pojavu;
(viii) ponekad, uz prihvatanje mističnog, nasuprot tehničkom i praktičnom;
(ix) katkad i uz neizbežne šale i šege, glupiranja, zafrkavanje i zezanje, nasuprot čemu sve već ne;
(x) jednostavnost, uz prihvatanje raznoraznih nedaća;
(xi) u određenim slučajevima i uz privremeno potiranje porodičnih veza i obaveza;
(xii) prisustvo karakterističnih liminalnih simbola, uz razne, manje ili više tipične liminalne "uloge" drugih učesnika, preko kojih se neretko upravo i prenose poruke o nekim od osnovnih principa funkcionisanja određene zajednice.
Sad, zanemarimo na trenutak sve što može da ima ikakve veze sa bilo čim ritualnim - i šta onda preostaje a da u manjoj ili većoj meri sadrži (ali jednako i proizvodi) gorepomenute, kao i mnoge druge liminalne elemente. Pa, po nekima, izgleda još uvek mnogo toga (koliko god za pojedine možda delovalo i ne nešto preterano smisleno): (i) škole (svi ih započinjemo jednaki, a završavamo sa nekim novim saznanjima i iskustvima, kao i sa izmenjenim društvenim statusom); (ii) razne "inicijacije" koje se prolaze kroz život (mature, svadbe, diplomiranja ...); (iii) pa sve delom i do odlazaka na stadione i koncerte, u pozorišta, knjižare ili bioskope, a po nekima, čak i u kafane; (iv) uključujući, na određeni način, i posete tržnim centrima; (v) a, zamislite, čak izgleda i sudnicama.
I, čemu čitava ova priča. Pa, po nekima, jedno od osnovnih obeležja ubrzanog društvenog razvoja kome svedočimo zadnjih vek-dva, jeste da smo svi sve više izloženi (kako kroz obrazovanje, kulturu, tako i kroz sveprisutne medije), kao i da ćemo sve više i biti izloženi - liminalnom. Do te mere da postoji verovanje po kome 20. vek upravo i predstavlja kulminaciju liminalnog. Koliko kroz razne autoritarne ideologije (komunizam i fašizam, na primer, koji su svoje podanike upravo i držali u manje-više permanentnom liminalnom stanju, između ostalog i kroz monolitne priče tipa svi smo jednaki da li po klasnoj ili po rasnoj pripadnosti), toliko i kroz različite liberalne ideologije (u kojima je, izgleda, svako koliko u državnoj toliko i u privatnoj režiji mogao da bira koliko hoće ili može liminalnih priča, svaku prema nekom svom ukusu i uverenju, doduše, od njih tek nekoliko - ili je bar tako delovalo).
Na kraju, ako je tako, i ako uzmete u obzir šta su sve, na primer, buržoaske revolucije postigle tokom 18. i 19. veka uz pomoć nešto štampe i knjiga, ili šta su svakojake ideologije tokom 20. veka postigle uz pomoć radija, štampe, filma i televizije, šta li će se tek uz internet, društvene mreže, kao i sve ostalo što verovatno sledi, dešavati u 21. veku - ništa manje do jedno beskrajno liminalno igralište.
U stvari, možda bi ovaj vek upravo i mogao da predstavlja na određeni način i logičan nastavak prethodnog, u smislu da se od jedinstvene "liminalne" priče totalitarnih sistema, preko više "liminalnih" priča liberalnih sistema, dolazi do bezbroj individualnih "liminalnih" priča, prilagođenih u principu svakome ponaosob.
Naravno sa sve tehnologijama koje bi tako nešto i omogućile.