Mnogo se priča ovih dana o uspehu Hrvatske na Svetskom prvenstvu i neuspehu iste skupine momaka na proslavi uspeha na Svetskom prvenstvu. Mnogo je već rečeno i ništa novo neću reći, probaću samo da sumiram utiske koje u slojevima slažem prethodnih dana.
Nesporno je da je drugo mesto za Hrvatsku veće od svega što se bilo ko usudio da sanja ali kako je sve teklo nije bilo ni previše neočekivano Da li je zasluženo? Pa naravno: borbenost, predanost, neodustajanje, uz sasvim malo sportske sreće (a sreća u sportu retko kad dolazi nezasluženo) sasvim opravdavaju mesto Hrvatske reprezentacije na Mundijalu. Njihov stav i pristup koji su pokazali u utakmicama protiv Danske, Rusije i Engleske, kada su gubili pa se vraćali je za divljenje i lepo je što je sportski nagrađen. I ne samo da je za divljenje već i za čuđenje, jer nije baš uobičajeno za balkanske fudbalske ekipe da se tako ponašaju. Ovde je naglasak na fudbalskim ekipama. To je, u moru komentara i analiza, možda najbolje opisao Dežulović u svom tekstu „Balkane moj":
„Svaka prepreka na tom putu, svaki rano primljeni gol ili kasno promašeni penal, bila je točka na kojoj se naš mentalitet nekad rezignirano predavao, i od koje je počinjala kićena mitologija poraženih***. I tako svaki Mundijal, svako Europsko prvenstvo, svih ovih godina."
Zašto se Hrvatskoj u Rusiji nisu desila sva ta prethodna mentalna odustajanja koja su uvek bila samo početak kafanskih priča „a mogli smo"? Mogli smo mi da budemo prvaci sveta samo da je Mijat pogodio gol a ne prečku, da je neko ozbiljnije shvatio Australiju posle slučajne pobede nad Nemačkom, da je Savićević šutnuo u gol Argentine a ne preko ... Mogli smo ali nismo. A Hrvati 2018. godine (a ne zaboravimo i 1998. godine) jesu. Zašto?
Svi znamo da na ovom prostoru rastu odlični fudbaleri, koji u klupskim okvirima prave zapažene rezultate ali reprezentacije su decenije jada i očaja. Sem dva incidenta Hrvata 1998. godine u Francuskoj i 2018. godine u Rusiji. Šta je to od skupine individualaca koji su veličine u evropskim klubovima načinilo reprezentaciju dostojnu poštovanja?
Najlakši odgovor bi bio: Čiro Blažević i Zlatko Dalić, to su vrhunski treneri koji su od vrhunskih sastojaka koje su imali napravili vrhunski tim. Odgovor zvuči sasvim logično i uklapa se u našu mantru da je nas Krstajić ukopao jer je nesposoban ali to bi bilo previše očigledno i previše lako. Ne sporim da je Krstajić nesposobnjaković ali nije koren našeg neuspeha nedostatak njegovih fudbalskih sposobnosti niti je Dalić trener kome treba u ruke predati bilo koji drugi tim osim hrvatske reprezentacije.
Važno je što su dva najveća uspeha Hrvatske upravo uspesi dve posebne generacije - jedne koja je u punoj svojoj zrelosti doživela rat i druga koja je u ratu praktično sazrela. A za Hrvate domovinski rat je sve, to je najsvetliji trenutak istorije, to za njih nikako nije bio krvavi građanski rat u kom se raspala Jugoslavija, to je bio Veliki prasak u kom je nastao Svemir Hrvatska.
Nesporno je da je uz Dalića Hrvatska reprezentacija postala tim, i to je jedna od tajni njihovog uspeha, to je bio tim za koji se živi. Tri su stvari presudne za uspeh Hrvatske: bili su tim, imali su nezabeleženu kondiciju (njihova tela su uspela da izdrže adrenalin koji ih je pumpao i treba zapamtiti ime njihovog kondicionog trenera - Luka Milanović) i imali su potrebnu sportsku sreću. Kvalitetnu postavku nisu imali, Dalić je šahovski nadigran skoro od svih selektora. Argentinu su zgazili ali tek pošto je nenormalno glupom greškom argetinskog golmana i neverovatno dobrom reakcijom napadača Rebića Hrvatska povela. Pre toga je bila opšta jurnjava sa potpuno nefokuiranom energijom Argentine. Protivnik se raspao a čopor gladan pobede mu nije dao vremena da se oporavi. Ko želi da veruje da su za tu pobedu zaslužni Modrić, Dalić i taktika a ne užasni argentinski strah od poraza, izuzetan Rebić i opšta agresivnost celokupne Hrvatske - neka veruje. Prvi gol protiv Nigerije je bio autogol. Island je bio rešena stvar i drugi tim, a posle toga nikog nisu dobili. I to ne kao Italijani, koji nikad ni nemaju želju da pobede, već samo da ne izgube. Hrvatska je pokušavala da zgazi i Dansku i Rusiju i Englesku i nisu supeli. Nikog nisu pobedili iako su u talasima napadali. Ali ti njihovi talasi su bili konstantni, stalno su se ponavljali, nisu dopuštali poraz, nisu dopuštali predaju, otimali su iznova svaki pedalj svoje domovine. Oni su ratovali.
Jer bili su tim, a u tim ih je stvorilo hrvatstvo. Oni jesu bili nacionalni tim Hrvatske. Igrali su za Hrvatsku, imali su Hrvatsku u srcu u telu. Njih nije povezivalo ništa drugo osim tog nacionalnog podsticaja. Može neko sad reći da bi bilo glupo tražiti da nešto drugo homogenizuje nacionalnu reprezentaciju osim nacionalnog osećaja ali... Timovi se stvaraju na razne načine, od ljubavi do interesa, od ideologije do pukog prkosa. Uostalom pojam nacije nije toliko star a timovi (sportski, vojni, politički ili bilo kakvi drugi, pa čak i religijski) postoje oduvek. Mi jesmo čoporativni i nije nacionalni gen jedino što nas može povezati. Moguće je kreirati niti homogenizacije i bez isključivosti ka drugima. Može ako se zna. A Dalić ne zna. Zato i kažem - njemu ne treba dati ni jedan drugi tim osim reprezentacije Hrvatske. On bi bio uspešniji košarkaški selektor Hrvatske nego fudbalski trener bilo koje druge ekipe.
Dalić je očinska figura ove generacije igrača koja je stasala i koja je svoja prva sećanja stvarala u ratnoj Hrvatskoj. Za njih nije bio Slaven Bilić, čovek sa morem u očima i rock'n'roll-om duši. Hrvat je i on, nesporno, ali on je i Dalmatinac i roker i frajer i zajebant i sposoban da u svojim promislima skapira i lepotu u igri kojom se bavi ceo život. Njegovi igrači su takođe u svlačionici slušali Tompsona, uostalom isti su to igrači, ali on je njima to puštao pokušavajući da im pronađe puls ali nije to bilo to - postojala je distanca. Distanca koja sa iskrenim hrišćaninom, domoljubom, koji svoje pobede posvećuje braniteljima, Dalićem, nije bilo. Za Dalića Tompson je himna, Za Bilića samo neki saundtrek u kom se on ne prepoznaje a za koji zna da je igračima potreban.
Luka Modrić je, pred finale, rekao da bi se odrekao svih svojih klupskih titula za ovu jednu. I to nije lagao, tako je igrao jer on ima „Gene kamene". On se u toj tužnoj baladi o ustašama rasutim širom sveta nesretne 45te, kada je fašizam zgažen, prepoznaje. Njegova duša svoj koren pronalazi u tim poraženim, koji su se posle pola veka vratili i od „srboćetnićke" agresije oteli svoju državu za koju on sad gine na terenu.
Loša bila četr'es' peta
Rasula nas preko svijeta
Ne uzimajte Hrvatima Tompsona, uzećete im suštinu, faktor homogenizacije. Oni su se za svoj gen kameni borili, svi koji ga ne dele s njima njihovi nisu. Gosti mogu biti ali deliti njihovo s njima - ne ide. Na krov sveta, krov autobusa, na binu bana Jelačića popeli su se svojim genom, neka im i himna koja im peva u srcu. Greši Dežulović kada kaže da su „džaba krečili" jer su dopustili da njih, nebalkanske, na binu sa Topsonom, u svoje blato uvuku Balkanci. Jer ova generacija hrvatske reprezentacije je predstavnik balkanskog pobednika. Pobednika koji je pobedio u ratu i zaslepljen tom pobedom „ima pravo" na sve, pa i na Tompsona i na traktore i prokletu zaslepljenost koliko njihova detinja radost dehumanizuje sve koji nisu Hrvati. Glupo je razmišljanje: „To je bio odbrambeni rat a u odbrambenom ratu je nemoguće načiniti zločin" ali ima onih koji stvarno veruju u to. Kao što veruju da je užasna nesreća koju nisu zaslužili što je Mandžukić glavom dao autogol u finalu ali da je sreća koja im pripada to što je Kabaljero, golman Argentine onako pogrešio. To je bilo zasluženo.
Moj je problem što oni svoj kolektivni identitet grade oko gena i kamena (krvi i tla u suštini) ali ja problem sa takvim kolektivnim identitetima imam i kad delim krv i tlo sa onim koji bi da me „sabiraju". Čak i veći problem.
Srbija, srećom, to ne može imati danas, tu bahatost i neosetljivost pobednika,jer od 1918. godine Srbija je poražena, od Srbije se odlazi. Niko nikad nije bio pitan da li želi da ostane sa Beogradom i da je rekao „da". Od Koruške, pa ostatka Slovenije, Hrvatske.. svi su otišli i sad imamo Srbiju - ono što je ostalo.
Pa da zaključim, meni je taj nedostatak nacionalne homogenizacije u našoj reprezentaciji neverovatno lep kvalitet Srbije kao države. Tim nemamo ali ako je jedini način da ga imamo da svi budemo na isti gen nasađeni, neka, slađe mi je da nas oljušte Švajcarci. Jeste, u haosu smo, imamo patološkog lažova i manipulatora za najznačajniju političku ličnost, jeste da nas nacionalni mitovi oprhvavaju svaki dan, da pola naroda mrzi ceo svet koji nije Srbin, Srbija i srpski ali ima i ona druga polovina koju iskreno zabole za sve. I ta druga, nezainteresovana, pogubljena, usamljena, često opijena od sluđenosti, straha i nedostatka budućnosti, to je ono što nas izdvaja. Neka smo i neuspešni ali neku cenu za uspeh bi bilo previše platiti. Hrvatima neka drugo mesto na svetu, neka im i Tompson, to ide u paketu. Dovoljna je kazna slušati ga čak i kad se zanemare tekstovi protkani mržnjom i rasizmom (Plave krvi, bijelog lica, Rađaju se nova dica). Arlaukanje neverovatno, Aca Lukas je za njega bog muzike).
Ja se držim svog plemena.
Crvena Zvezda über alles
*** Ali ne možeš pobeći od Balkana i kada si pobednik. Hrvatima se polako rađa mit kako su u finalu bili bolji
NAPOMENA
Plus preko svega, u uspehu Hrvatske na Mundijalu ne treba zaboraviti nezaobilazan začin Balkanske krčme - kriminal i prevaru. Svi upadljivo zaboravljaju Mamića, čoveka koji je sad osuđen i prognan, sedi s Gospom u Međugorju ali on je čovek koji je za sve njih mislio, sve stvorio, usput napunivši svoje džepove. Šuker je sitan lik za njega i da ima obraza ovu bi plaketu dao Mamiću koji mu je stvorio fudbalski savez.