Na zajedničkoj konferenciji za novinare s predsednikom Izraela Ruvenom Rivlinom, Vučić je u Palati Srbija rekao: "Uvek smo znali da poštujemo jedni druge i da poštujemo žrtve naših naroda".
Vučić je rekao da je Srbija jedna od zemalja "u kojoj gotovo da ne postoji antisemitizam", kao i da "nikada neće postojati fašizam, neofašizam i neonacizam".
"Srbija ima velike interese da sa Izraelom razvija svestranu saradnju u svim oblastima, a jedna od tih oblasti je da nikada ne zaboravimo i da uvek čuvamo sećanje na stradanja našeg", rekao je Vučić.
Naveo je da je s predsednikom Izraela započeo razgovore oko uređenja nekadašnjeg nacističkog logora na Starom sajmištu, u Beogradu, gde želi da bude spomen-područje poput izraelskog Jad Vašema.
"U njemu bismo govorili o srpskim, jevrejskim i romskim žrtvama", rekao je Vučić.
Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost;
Onaj ko kontroliše sadašnjost kontroliše prošlost.
Džordž Orvel
Ovaj citat preuzimam iz pogovora Zigmunda Baumana njegovom delu „Modernost i holokaust”. Naslov pogovora glasi: Dužnost, prisećati se – ali čega?
Posle ovih događaja, ubrzavaju se i događaji vezani za novi Zakon. Komisija dobija novu verziju Zakona, u kojoj deo sporne preambule postaje član zakona, što je još apsurdnije… Sam zakon je izmenjen u smislu da više nije specijalni zakon koji donosi Vlada i ustanove koju osniva Vlada zbog svoje specifičnosti i složenosti, i kada je reč o sadržaju i kada je reč o upravljanju, već se predviđa da osnivač bude Ministarstvo kulture, a odredbe zakona su vrlo široke, tako da će sve specifičnosti institucija, koje su predviđene unutar Ustanove, više paralizovati rad, nego što će ga omogućiti. Uostalom i samo Ministarstvo kulture i informisanja dalo je negativno mišljenje o nacrtu zakona. U Memorijal je planirano unošenje Muzeja genocida sa svim svojim kontroverznim nasleđem. Nije predviđena najšira autonomija-nezavisnost Muzeja holokausta (jer to zahteva ono što se dogodilo na ovom prostoru, a to je ime Juden Lager Semlin i gotovo potpuno uništavanje jevrejske zajednice u Beogradu-Srbiji), pomoć za Muzej Porajmosa, jer je romskoj zajednici neophodna velika podrška, za razliku od jevrejske zajednice koja ima i artefakte i sredstva, odnos sa Muzejom genocida, itd…
Na poslednjoj sednici Komisije za Staro sajmište, u petak 29. juna, na kojoj je predstavljena nova potpuno nova verzija zakona, predstavljena je i ideja da zakon bude usvojen po hitnom postupku, sa paradoksalnim objašnjenjem da se za dve godine navršava sedamdeset pet godina od proboja logora. Ministarstvo i Vlada su nedopustivo odugovlačili sa radnom vezijom Zakona, a onda su sve izmenili: od onoga što su bile i teme rasprave i na Komisiji za Sajmište. Na istoj sednici, mogli smo da čujemo i izjave da je javna rasprava obavljena dok je pisan zakon. To je apsolutna neistina, što sam i naglasio na sednici Komisije, sa zaključkom da je ovo toliko važna tema da je apsolutno nedopustivo da u debatu o Zakonu o Starom sajmištu ne budu uključene organizacije koje se bave memorijalizacijom, organizacija mladih, nevladin sektor, stručne organizacije… Nedopustivo je da se o tekstu Zakona i budućnosti Memorijala nije izjasnio Međunarodni savetodavni odborkoji je osnovala Komisija a koji je sastavljen od izuzetno kredibilnih svetskih stručnjaka, na čelu sa Efraimom Zurofom, direktorom Centra Simon Vizental (ostali članovi Međunarodnog savetodavnog odbora: dr Robert Rozet, direktor Biblioteke Jad Vašem, Majkl Berenbaum, američki profesor, pisac i rabin, stručnjak za holokaust, dr Laslo Šoć, viši istoričar u Memorijalnom centru holokausta u Budimpešti, Tomas Luc, direktor Memorijalnog muzeja u Berlinu, Karen Šon, vanredni profesor Jevrejskih studija na Ješiva Univerzitetu, Bruno Bojer, Memorijalni Centar Shoah u Parizu, i predsednik Međunarodne alijanse za sećanje na holokaust (IHRA - International Holocaust Remembernce Alliance) i dr Goran Hutinec, docent na Univerzitetu u Zagrebu. Nikada nije bilo sredstava da se oni dovedu u Beograd.
Ovo telo se nikada nije sastalo na konstitutivnom sastanku, niti je ikada konsultovano za bilo koje pitanje. Sam zakon nije dovoljan. Nedopustivo je da se privremeni organi memorijala bave pisanjem statuta. Mislim da je, paralelno sa pisanjem zakona, neophodno predvideti sve moguće odnose unutar Memorijala, kako bi se omogućilo efikasno funkcionisanje, trajno zaštitile autonomije, a kao krovna insitucija koju bi imenovala Vlada Srbije bi bio upravo Međunarodni savet, koji bi predstavljali već navedeni autoriteti, uz Milana Koljanina i još neke druge bitne domaće najveće autoritete za ovaj Memorijal, bez čije potvrde nije moguće doneti nijednu bitnu odluku kako bi se sprečile sve politizacije, moguće revizije istorije zbog promene vlasti, ili slično.
Više godina trajalo je iseljavanje centralne kule u kojoj su bili ateljei umetnika. I kada je završeno iseljavanje, gradska vlast nije obezbedila prostor, u koji se uselila jedna romska porodica. I danas je to jedan od glavnih problema (više alibi) za nastavak radova. Grad ne želi da se pozabavi rešavanjem problema ove porodice, a nasilno izbacivanje nanelo bi štetu misiji i funkciji ovog prostora. Isto tako, Italijanski paviljon, Češki paviljon imaju svoje stanare, mali broj njih, ali gradska vlast nije sa punom rešenošću i osmišljenim planom ušla u ovaj posao, tako da je i dalje nepoznanica kada će biti iseljeni i oslobođeni za rekonstrukciju, prvenstveno radi zaštite, ali i za privođenje muzeološkoj, memorijalnoj, edukativnoj, naučno-istraživačkoj, molitvenoj svrsi. Pitanje Spasićevog paviljona je posebna, ali i veoma važna i bitna tema. Ova zgrada Zadužbina Nikole Spasića privatizovana je devedesetih i danas je privatno vlasništvo teretana, sala za zabave, turistička organizacija, restoran, kafe, itd… Kada je Jevrejska zajednica trazila nemački paviljon za mesto Muzeja holokausta, gradske vlasti su tvrdile da je to nemoguće, jer se baš na tom mestu kreće nastavak ulice Vladimira Popovića, kako bi se spojio kod tržnog centra Ušće s drugim nosećim saobraćajnicama. Tada je najčešće pominjano obećanje da će se Spasićev paviljon otkupiti, ili na sličan način omogućiti da se dodeli za Muzej Holokausta.
To je teško izvodljivo, nema nikakve garancije, ni predlogom zakona niti planiranim budžetskim izdvajanjem, u kojem bi se videla namera države da ovaj jedini zdrav, održavan objekat na ovom prostoru otkupi od sadašnjeg vlasnika, ili da izvrši razmenu, što je svakako moguće kada je reč o prostoru kojim raspolaže grad.
Kako stvari sada izgledaju, kada je reč o ovom važnom Memorijalu, načekaćemo se ako se ne primeni isti mehanizam koji je primenjen preko reke, na prostoru na kojem se nalazi Beograd na vodi. Desetine hektara je raščišćeno za godinu dana i svi objekti na tom prostoru kroz lex specialis papriološki su sređeni i predati investitoru za samo godinu dana. A kada je u pitanju slučaj Starog sajmišta, koji je vlasnički mnogo jednostavniji poduhvat, nema rešenosti koja bi rezultirala time da se u kratkom vremenskom periodu omogući izgradnja Memorijala Staro Sajmište, pod nadzorom svetskih autoriteta, kako bi se izbegla bilo kakva mrlja koja bi mogla biti naneta rehabilitacijama kvislinga, ratnih zločinaca, saradnika okupatora, itd… Ne sme se dozvoliti poigravanje i nipodaštavanje žrtava, kao što je to urađeno sa Jasenovcem i brojnim drugim stratištima. Upravo obrnuto, ovakva mesta - od Banjice, Jajinaca, Kragujevca, itd., moraju da odražavaju pijetet prema žrtvama i da budu nedvosmislen antifašistički putokaz, patritoizam i pripadništvo pozitivnoj svetskoj koaliciji u oba svetska rata. Bez ikakvih dodatnih usložnjavanja sa povezivanjem sa mitovima i predstavama koje nemaju činjenička uporišta. Dok i ovo mesto ne budemo dostojno obeležili, bez ikakvih igara, vrlo je upitno da li imamo pravo da drugima spočitavamo, pametujemo, i kada se upotrebljavaju autentični argumenti. U isto vreme, ovaj prostor mora ostati neopterećen političkim i drugim interesima, kojima bi se kompenzovali drugi interesi na drugim prostorima. Ničim se ne smeju kompromitovati činjenice koje su same po sebi zastrašujuće i koje govore o tome da moramo učiniti sve da se nikada više ne dogode, a privi korak je da se saopšti puna istina o tome šta se dogodilo na ovom prostoru, bez ikakvog preterivanja i funkcionalizovanja. Same činjenice su dovoljno zastrašujuće.
Muzeji Holokausta od Vašingtona do Berlina, Simon Vizental centar u Los Anđelesu, Shoah memorijal u Parizu, Jad Vašem, centralne su memorijalne, muzeološke i edukativne ustanove, najčešće među najposećenijima u gradovima u kojima se nalaze. Položaj Starog Sajmišta i dobro promišljen, moderan Memorijal holokausta, genocida, muzej logora i sajmišta, porajmosa, mogu biti velika beogradska i srpska priča suočavanja sa zlom prošlošću, prostor tuge i pijeteta, sećanja, edukacije i molitve. Upravo kao protivteža prostoru hedonizma i industrije zabave koji se gradi sa druge strane. Možda ne bi bilo adekvatno pominjati arapski kapital, sa jedne strane, i muzej holokausta, sa druge, ali ne vidim nijedan razlog zbog čega planiranje, administrativne dozvole, razvoj i izgradnja idu nesmetano sa jedne strane, a na drugoj imamo teškoće koje su neobjašnjive, kada je reč o uspostavljanju ustanove koja bi morala da bude od najvećeg nacionalnog značaja, jer je internacionalni značaj već odavno prepoznat.
Veran Matić - u prilogu su dva dela dokumentarnog filma o Starom Sajmištu
да кажем само да Меморијала нема јер они који би могли да доведу до његовог успостављања немају часне намере (читај - виде Меморијал као шансу да праве паре)