Ovu pricu mi je na mail poslao moj drug Micko, Mica, Mikele, Majk,...kako su ga na raznim mestima na kojima je boravio zvali, koji je od onog pocetka, gde prebire nespretno po zicama bratovljeve gitare, kao osmogodisnji klinac, pokusavajuci da se domogne zeljene melodije, postao profesionalni muzicar, iako se skolovao za nesto sasvim drugo, koji je godinama svoju gitaru setao po raznim zemljama u kojima je ziveo i svirao, noseci svoj kofer nekada uzbrdo, a nekad nizbrdo, ali uvek sa muzikom u usima, pa su se tako i mnoge zurke, okupljanja, na kojima je bio prisutan, u jednom momentu pertvarali u muzicke dogadjaje, otvarale su se i zatvarale kafane uz svirku i pesmu i to lutanje, da l uz obalu ili u zaledju se srecno zavrsilo na Palma de Majorki, gde se skrasio sa zenom, koja se isto bavi muzikom i dvema preslatkim cerkama, bliznakinjama, koje vec uveliko sinimaju svoje muzike klipove.
..................................
24. Oktobar 2018, Palma de Majorka
Te godine, Amstrong, Kolins i Oldring su sleteli na mesec. Tada u to niko nije sumnjao. Mnoge moje vršnjake privlačio je kosmos. A mene, osmogodišnjaka, privlačila je bratovljeva gitara. Mamio sam joj krišom tonove, otkrivao položaj ruke i prstiju da bih dobio različit i dobar ton. Slušao sam muziku sa radia i zapisivao tekstove. Snimao kasete koje bi u beskonačnost ponavljao. Kupovao i razmenjivao ploče i tretitao ih kao relikvije. Sve to je bio divan, a nimalo lak proces, ali želja je bila ogromna, a tada se sve čini sa lakoćom. Jednom sam na crno-belom televizoru, koji je zauzimao centralno mesto u regalu, u dnevnoj sobi moj roditeljskog doma, video Slavka Perovića i Nikolu Karovića, obučene u neka raskošna crna odela prošarana zlatnim gajtanima, sa ogromnim šeširima kako pevaju muziku koju nikada pre nisam čuo. Vesela lica, pevanje u terci, “lomljenje” glasa u falset, i neka čudna energija zračili su sa TV ekrana direktno na moju dečačku dušu koja je sve to upijala. Sušajući radio prepoznao bih taj melos i u momentu skakao za olovku i papir da zapišem tekst. Bilo je to vreme kada se slušao i radio Luksemburg i što god je radio uspeo da uhvati. Naši Jugoslovenski bendovi su se utrkivali u prepevavanju stranih pesama na naš jezik. "Paloma" je prepevala puno meksičkih pesama. Sa engleskim tekstovima bilo je malo teže. Zapisao bih fonetski izgovor, ali mi je značenje teksta ostalo tajna, sve dok nisam počeo učiti engleski jezik. Tek onda se za mene počeo otvarati svet magije. Ali marijači su me “načeli”. Tada nisam mogao ni slutiti da sam već izabrao svoj budući poziv-muzičara.
Jutros, sam ispijajući kafu na svojoj terasi, čuo sa radija zvuk marijačija, od mojih tek doseljenih komšija iz Južne Amerike. Razgogačenih očiju i kao omađijan, sa šoljicom u ruci, skočio sam i počeo da pevam, nagnut preko ograde, ljudima koje ne poznajem. Naravno na srpskom jeziku. Reči i tonovi su sami izletale iz mene, iz nekog mozgovnog spremišta po kome je dobro napadala prašina, ali se memorija očuvala. Preko meksičkog originala, koji sam sada prvi put čuo, pevao sam im ovo:
https://www.youtube.com/watch?v=v69-Tzo0GLk
Reči na srpskom su se slogovno savršeno uklapale (a teksta ima puno ), osmogodišnjak u meni je pevao sa punim žarom, punog daha, bez ijednog zastoja, sa istim sjajem u očima kao nekada kada sam se dodvoravao devojčicama. A sprat niže, gledalo me je zabezeknutih šest pari komšijskih očiju, sa iskrivljenom i zamrznutom grimasom razvučenom u osmeh, zamrznuti u pokretu i sa kutijama u rukama, jer su se tek useljavali… A ja sam pevao, glasno i zvonko sve dok trubači nisu odsvirali kraj. Komšije pobacaše kutije na pod, i počeše da aplaudiraju i vriskaju kao pomahnitali. Odjednom, zbog velike galame, izvireše sa okolnih balkona i prozora glave domaćica koje ne bi ništa da propuste, radoznale dece koja nisu otišla u školu, i sedih staraca koji ne čuju dobro, ali galamu da. I sve se stopi u uzvike i jedan gromoglasni aplauz. Ja se teatralno naklonih publici, srknuh kafu iz šolje, a mojim komšijama rekoh: „Dobro došli u naš komšiluk. Nadam se da će vam biti lepo iako je daleko od vašeg doma.“
I tako dan poče lepo. Neočekivano, kao mnogo šta što život zna da priredi. Uz osmeh, marijačije, nežne zrake sunca i šoljicom crne kafe, sa jednom kockom šećera.