Ili, da li su Englezi stvarno Englezi, ili se samo prave? Ovo je samo jedno od mnogih pitanja koja autor Al Marej postavlja u svojoj koliko šaljivoj toliko i ozbiljnoj seriji „Why does everyone hate the English" („Zbog čega svi mrze Engleze" [Link]), koja se trenutno prikazuje na dokumentarnom kablovskom kanalu „History". Naime, u svakoj se od epizoda Al (koji, naravno, predstavlja Englesku) „sukobljava" i „takmiči" u tome ko je bolji sa predstavnikom jednog od naroda sa kojima Englezi na ovaj ili onaj način imaju burnu istoriju nesuglasica, suprotstavljenih interesa, nesporazuma, zabluda i predubeđenja, kao i, generalno, pregršti nerazumevanja i stereotipa.
Naravno, ideja je da emisije pre svega budu zabavne koliko i edukativne, gde su se za sada o tome kako doživljavaju Englesku, ali i kako Engleska doživljava njih izjašnjavali kako duhoviti domaćin, tako i jednako šeretski raspoloženi predstavnici Francuske i Škotske, gde su za neke od budućih emisija planirani Velšani, Irci i Nemci sigurno, ali i ko zna ko još sve ne (bilo bi interesantno kada bi u priču ubacili i Indijce i Ruse, između ostalih, pre svega to kako i njih Englezi vide).
Sad, niko ni u jednom trenutku nije ni poverovao u to da neko baš stvarno „hates the English", ali ako određene obostrane averzije ipak i postoje, šta bi po autoru i njegovim sagovornicima na kraju ipak i mogao da bude razlog svemu tome. Jer, Francuzi se, naravno, razlikuju od Nemaca, Španaca ili Italijana, ali razlike koje postoje između svih njih i Engleza neretko stvarno i umeju da odu prilično daleko. Zašto?
Pa, po Nebritancima u serijalu, kada se sve sabere i oduzme, razlog bi dobrim delom mogao biti i u zidinama tvrđave Gordog Albiona, odnosno u geografskoj izolovanosti Engleza, istorijskog zaštiti ali i strateškim prednostima koje im je pružilo ostrvo na kome žive (odbrana i prekomorska osvajanja i trgovina, između ostalog ... uzmite za primer samo II sv. rat ako ništa drugo, jer, do 1944. jedino što je manje-više stajalo između Engleske i Hitlera na balkonu Bekingemske palate bio je - Lamanš, kao i bezbroj puta ranije kroz istoriju ... naravno, Lamanš u početku nije umeo da ih spase od vekovnih najezdi Vikinga, Saksonaca i Normana, ali su od tada svi zajedno po svoj prilici i naučili jednu bitnu lekciju, koje se izgleda dosledno drže sve do današnjih dana).
(Vikinzi ruše „London bridge" 1014. godine)
Sad, što se tiće nerazumevanja koja postoje među Englezima, Škotima, Velšanima i Ircima, sve to verovatno jedino oni i mogu da razumeju.
Opet, šta Englezi imaju da kažu na stavove svojih kontinentalnih i ostrvskih komšija, ali i mnogih drugih sa kojima su se sretali diljem zemnog šara kroz istoriju. Pa, po Al Mareju sve se, upakovano naravno u šalu, svodi u priličnoj meri ni na šta drugo do na to da su svi - ljubomorni na englesku promućurnost, organizovanost i posvećenost detaljima, pragmatičnost i prilagodljivost, kao i prilično efikasan način na koji su sprovodili sve svoje ideje i interese milion puta do sada u prošlosti (sad, koliko će sve to ponavljati i u budućnosti, pitanje je, i prilično zavisi od uspešnosti njihovog poslednjeg dramatičnog „U-turna").
Naravno, interesantno je i da li i drugi Englezi sami sebi postavljaju ovakvo ili neko slično pitanje („why does everyone hate us"). Pa, koga drugog pitati do čuveni Forin Ofis (od koga je dobrim delom izgleda sve verovatno i počelo, još u prapočecima iz vremena Elizabete I, kao i od svih onih britkih umova koji još od onda rade na imidžu i mitu bajkovitog obećanog kraljevstva), koji je upravo na tu temu pre nekoliko godina i sproveo opširno istraživanje.
I, evo kako prema rezultatima Britiš Kounsila iz 2014. strani turisti doživljavaju Engleze. Pre svega, u pozitivnom smislu mnogi ističu lepe manire, kao i ljubav prema britanskoj kraljici i Viktoriji Bekam. Sad, što se negativnih stvari tiče najviše su istakli: (i) da Englezi previše piju (27% ispitanika), (ii) lošu englesku hranu (23%), (iii) nacionalizam (22%), (iv) netoleranciju prema drugim kulturama (22%), (v) nepristojnost i nedruželjubivost (13%), (vi) žaljenje na sve živo (13%), (vii) pesimizam (11%), i na kraju, ali i ništa manje loše (viii) lenjost (10%). Doduše, Britiš Kaunsil je uz svaku od navedenih stavki naveo i odgovarajuća propratna objašnjenja i komentare, koji lošu stranu priče ublažavaju i opovrgavaju na vrlo fin i prilično uverljiv način.
Sad, na kraju, pitanje je i koliko pitanja postavljana u pomenutoj seriji Ala Mareja služe dobroj TV zabavi, a koliko stvarno i mogu da daju i neke realne odgovore, ili da bace novo svetlo na neke vekovima stare istorijske zbrke i konfuzije. Ili, ako ništa drugo, ono da bar imalo razjasne misteriju zvanu Bregzit, kako iz ugla Engleske tako i iz ugla kontinentalne Evrope.
Jer, ako neke suštinske razlike vekovima ipak uporno i istrajavaju, da li je onda na kraju nekako i logično da svako ipak nastavi nekim svojim, drugačijim, putem.