Srećnicima se prilepi neka melodija proganjalica, pa, ako ništa drugo, mogu da je pevuše, zvižduću, mrmljaju sebi u bradu ili prosto lupaju levom nogom u njenom taktu dok pokušavaju da nađu najjednostavniji način da je se reše, budući da je ista po definiciji jedna od onih koje nisu radi da slušaju, a kamo li da se petljaju sa njom po vasceli dan. Baksuzima poput mene prišljamči se ni manje ni više nego jedan Jemeljan Piljaj. Mislim, stvaaarno! 'Ajde ga, majčin sine, odzviždući, otpevaj, odrecituj, a da ti svako malo ono lepljivo lj ne zašljapka u ustima kao patka po bari.
Osim toga, ko je uopšte taj lik? Kroz maglu mi se javi Maksim Gorki, mada vrlo neubedljivo. Svemogući Gugl mi da za pravo, ali ostane surovo škrt što se detalja tiče. Ne budem lenja, uzmem iz biblioteke knjigu pripovedaka i krenem da listam. Tu su i starica Izergil i Makar Čudra i Danko i Rada, ali njega ni od korova. Pa se nešto mislim, što mi ne zapade Mikluho Maklaj. On je barem bio zanimljiv lik i stvaran i ima ga kojekuda po netu sa sve zanimljivim detaljima iz njegovog života.
No, šta je tu je. Iz ove se kože ne može, pa kad je već tako, rešim da malo presložim po glavi prisećanja na razna imena koja sam sretala u različitim situacijama i u najneobičnijim kontekstima.
Jedno vreme mi se redovno dešavalo da uz nova poznanstva imena počnu da se pojavljuju u duplikatima. Upoznam jednu Gordanu, kad, eto ti uskoro još jedne. Isto se ponovilo i sa Slavicama i sa Dragicama, a vrhunac je bio kada sam za jedno veče u razmaku od par minuta upoznala dve Duške. Bolje ni da ne govorim koju je to zbrku u početku stvaralo u mojoj glavi. Jedva sam ih raščivijala i uspela da povežem likove sa delima.
U komšiluku, prva kuća do naše, imala sam komšiju koji je, sudeći po imenu i prezimenu, bio predodređen da postane vegetarijanac. No, pošto tako nešto u to vreme nije bilo ni in ni kul, mirno je nosio ime Limun Koprivica i redovno tovio svinje za novembarske svinjokolje.
Poznavala sam i devojku koja se zvala Željka Kornjača, što je čist pleonazam, budući da se na jugu Srbije i u Makedoniji željkama vabe kornjače.
Bio mi je znan i jedan malac Uglješa toliko riđ da bi mu na vatrenoj boji kose i bezbrojnim pegicama pozavideo svaki do sebe držeći leprikon.
Moja školska drugarica imala je mamu koja se zvala Velika. Ime joj je savršeno odgovaralo, jer je bila visoka, krupna, stamena žena. Uvek sam se pitala kako su pogodili da će da bude takva kada su joj nadevali ime, jer sumnjam da je bila ne znam koliko nestandardna beba.
Moja generacija obilovala je Vesnama. U svakom odeljenju svake škole ih je bilo. U mom čak dve. A onda sam saznala da se i mama moje drugarice Nataše zove Vesna. Tada klinka od sedam godina, nikako nisam uspevala da pojmim da neko odrastao nosi ime za devojčice.
U mojoj familiji sa tatine strane nije manjkalo neobičnih imena. Tako mi se deda zvao Samko, stric Kamenko, strina Jugovica, sestra od strica Ognjenka, a brat od strica mi se zove Ognjen.
A u jednoj bolničkoj sobi zajedno su se oporavljale jedna Dobrila i jedna Anđelina. Ispisnice, obe dobro zagazile u osmu deceniju, vedre i pričljive, volele su da svratim do njih na čašicu razgovora. U stvari, ako ćemo pravo, one su pričale, a ja slušala, što je, pošteno govoreći, svima savršeno odgovaralo. Obe bi se prvo uzvrtele kad se pojavim, nudile me mineralnom vodom i svežim smokvama, tako dobro i anđeoski posvećene tome da mi udovolje.
Da Anđelka i Dušica nisu to što jesu, možda ,,Halo beba'' ne bi izgledala tako kako izgleda. Jer, one su otelovljenje svojih imena, predane svom poslu i zaljubljene u njega. ( Može biti da ima istine u sentenci Nomen est omen. )
Zanimljiva su i imena kojima su kumovali meseci u godini. Tako sam znala dve Marte. Jedna je bila mama moje kume novosacke i umrla je kada smo imale po osamnaest godina. Tada sam konačno shvatila da su naši roditelji smrtni ljudi. Druga je bila nešto mlađa od mene, vesela i odrešita. Neko vreme smo se lepo družile, a onda pogubile tek tako. Jednostavno smo prestale da se viđamo bez ikakvog posebnog razloga.
U srednjoj školi, u ruskom odeljenju prirodno-matematičkog smera bio je jedan Julijan. Mi devojčurci iz engleskog odeljenja istog smera smo ga zvali Juliška. Nije se ljutio. Baš smo se lepo družili.
O Majama je izlišno i govoriti. Bilo ih je i ima ih na svakom koraku. Neke su baš baš Maje, a neke su tek skraćene od milošte Marije.
A onda sam upoznala momka po imenu Novembar...