Godine 1497. gospodar i kralj Portugala Manoel zvani Sretni odlučio prognati inovjerce iz svojega kraljevstva. Ta se suverenova naredba odnosila prije svega na brojnu i prosperitetnu židovsku zajednicu. Portugalcima Mojsijeve vjere pružene su dvije mogućnosti: primiti kršćanstvo ili otići. A nisu imali kuda. Ipak, mnogi su otišli. Drugi su se pokrstili a treći, najviše oni siromašniji, u strahu od nepoznatog ali i od kazne Božje, smislili su kompromisno rješenje. Javno su prešli u katolicizam dok su u sigurnosti svojih domova krišom nastavili štovati svoju izvornu vjeru i zakone.
Ali avaj, sveti sud inkvizicije, inače krajnje učinkovita institucija, veoma brzo je došao do saznanje da je pojava kriptojudaizma sva rasprostranjenija. Na sve strane žbiri su tražili i potkazivali prikrivene Židove, takozvane „nove kršćane“. Židov koji nije napustio vjeru predaka lako bi se prepoznao iuprkos tome što je nedjeljom išao na misu i primao pričest. Štovao je sabat, posjedovao je kompromitirajuće obredne predmete i hranio se na osobit način – nije jeo ribu bez krljušti, morske plodove i svinjsko meso.
Svjesni opasnosti koja im neprestano prijeti, Židovi nespremni na kompromis tajno su se preselili u nepristupačne gorske krajeve Tras-os-Montesa, gdje su, daleko od progona, nastavili svoj dvostruku duhovni život. No sa svetim sudom nije bilo šale. Inkvizicija je imala dugačku ruku i nije imala namjeru ostaviti krivovjerce na miru. Igra mačke i miša nastavila se. Pošto su od heresi očistili gradove, inkvizitori su razaslani po selima širom kraljevstva u potrazi za hereticima. Nije prošlo mnogo a sumnjiva lica su se počela šunjati po zabačenim selima tražeći lažne kršćane, provjeravajući tko se moli pogrešnom Bogu te jede košer hranu. Uhićene heretike očekivala je lomača.U to nemirno dobe, kaže legenda, izmišljena je aljeira, kobasica u službi mimikrije i otpora. Za slučaj da znatiželjnom posjetiocu križ s raspetim bogočovjekom na zidu nad posteljom nije bio dovoljan dokaz da se nalazi u starokršćanskoj kući, novi kršćani pribjegli su maštovitoj obmani. Oruđe obmane bilo je suho meso. Novokrišćanin bi, u cilju zaštite vlastite kože nad ognjište okačio po pršut i nizove kobasica. Ima li boljeg dokaza da je netko pravi kršćanin od svinjetine na jelovniku?
Aljeira, židovska kobasica i vrhunac gastronomske mimikrije, po svemu je podsjećala na one pravljene od svinjetine. Dok bi je pekli na tihoj vatri cvrčala je masna, kao one prave - svinjske. Ipak, u aljeiri je bilo koječega, a svinjetine niti u tragovima. Suhomesnati plod mašte progonjenih, rađen je od svakovrsnog mesa – divljači, peradi, govedine. Meso bi se dobro skuhalo, dok se ne rastoči, a potom bi se toj gustoj mesnoj kaši dodao ječmeni kruh, češnjak, začini i maslinovo ulje. Time bi se punila goveđa crijeva i kobasice bi se dimile nad vatrom i sušile na svježem planinskom zraku. Rezultat je bio uvjerljiv, aljeira je po svemu podsjećala na svoju svinjsku rođaku. Lagano prokisli kruh kobasici je davao poseban i veoma prijatan okus. Uvidjevši do kakvog su epohalnog otkrića došli spretni Židovi počeli su masovnu proizvodnju i izvoz aljeira.
S vrjemenom novih kršćana je nestalo, a regionalni se proizvod – “kobasica mimikrije i otpora” pretvorila u portugalski nacionalni specijalitet. Danas se većina aljeira više i ne proizvodi u svom rodnom kraju ali tamošnje su i dalje najcjenjenije. S druga strane, većina današnjih aljeira, čak i onih proizvedenih u Tras-os-Montesu više ne odgovara izvornom receptu – pune se svinjetinom i kokošjim mesom, raženi kruh zamijenjen je pšeničnim, maslinovo ulje svinjskom mašću. Izvornu aljeiru danas je teško naći, ali ne i nemoguće; osobit specijalitet je aljeira od divljači. Peče se na tihoj vatri, najbolje na žaru. Najcjenjenije ali i najrjeđe su one domaće. Služe se u najboljim restoranima uz ječmeni ili raženi kruh, gorke listove rotkvinog zelja, kuhan krumpir i čašu jakog crnog vina.
No vratimo se monarhu s početka priče. Dakle, slavni gospodar i kralj Portugala Manoel I zvani Sretni učinio je mnoga velika djela čije plodove uživamo i danas. Za njegove vladavine otvoreni su pomorski putovi do dalekih zemalja, započela je trgovina sa dalekim narodima, dotada nepoznata roba počela je pristizati u Europu, ukratko - on je otac globalizacije.
Kralj Manoel bio je i izumitelj nouveau-richeizma. Bio je najbogatiji čovjek na Zemlji. Imao je sve što je ikada poželio. Dvorac pun svakovrsnih raskoši, odjeću optočenu biserima iz toplih mora, kraljevstvu u kome sunce ne zalazi, flotu bez premca, smočnice pune dragocjenih začina i riznice pune zlata. Čak je i menažeriju sa slonovima i nosorozima posjedovao. Ipak, kakve li ironije, na trpezi kralja Manoela, nije bilo aljeira. A dostojne su kraljevske trpeze.
Тек да видите какав сам трашер. :-) http://www.iceipice.hr/