Naravno da je ona bila najpopularnija među nama dečurlijom. Držala je malu budicu na samom kraju korzoa, preko puta pošte i taman toliko skrajnuto da se moralo preći preko ulice ne bi li se do nje došlo. Tako su se grickalicama snabdevali oni srećnici koji su bili dovoljno odrasli da se svake večeri vrte u uvek istim krugovima od Minipove poslastičarnice na jednoj, do nje na drugoj strani najzelenije ulice moje varoši.
Mi buranija smo je željno čekali da se nakani i prošeta našom ulicom. Zvali smo je baba špicara. Okrugla, stamena, nabundana, zabrađena, sa velikom pletenom korpom preko ruke, pojavljivala bi se lagano koračajući ciglom patosanim trotoarom u rana popodneva koja smo najčešće provodili na klupi u hladovini susedovog duda.
A korpa joj je bila puna sitnih zadovoljstava: suncokret, špice, kikiriki i ooogromne bombone štolverke*-kocke besprekorno uvijene u beli papir, samo su čekali na nas. Uz njih su bili poslagani maleni fišeci ručno pravljeni od najrazličitije hartije i jedna omanja čaša koja je služila kao merica. I sve je stajalo pedeset para po meri. Koliko se sećam, u to vreme je toliko koštalo i pola kilograma hleba.
Iskreno, ja se nisam radovala njenom dolasku, jer nikada nisam imala novac odvojen za tu priliku. Moji su bili pristalice štednje za velike stvari kao što su bicikl ili rolšue, tako da dugo nisam imala zvanični džeparac, a i smatrali su da nije higijenski kupovati ma šta na ulici. Osim toga, brat mi je bio alergičan na suncokret, sa veoma dramatičnim reakcijama, tako da je zabrana bila vrlo izričita i stroga.
Međutim, obično bi se našla neka dobra duša da mi u šaku saspe malo špica, tako da nisam ostajala izopštena. Ali štolverke su mi ostale san - staviš jednu u usta i ona ti budu puna, prepuna, toliko da ne možeš ni da dišeš, a kamo li da govoriš; bombona se topi i lepi za zube i nepce i usne i tako je prelepog ukusa prženog šećera da želiš da je nikad ne nestane.
*** *** ***
Ona je bila sićušna, uvek u nekom bezobličnom mantilu sasvim neodređene boje, bez osmeha na licu zgužvanom od godina, tiha i nekako, bar se meni činilo, plašljiva poput miša. Nedavno sam pitala mamu kako se zvala ta stara gospođa ( jer, videlo se da potiče iz neke predratne gospodske priče koja se loše završila ), ali ona nije mogla da se seti. U kući smo je zahvaljujući bratovljevoj naglašnoj sposobnosti za vickastost zvali baba žuljara. Pojavljivala bi se po dogovoru noseći veliku torbu nalik onim nekadašnjim lekarskim, u kojoj se krio sav njen raznovrsni alat. Mama bi namakala noge u lavoru dok bi ona pažljivo slagala turpije i plovućce i makazice i svašta nešto u čiju se namenu nisam doznavala i onda bi počinjao pedikir. Radila je pažljivo, predano, lagano. Ne mogu da se setim da li je ikad išta pričala, da li sam sa njom ikad progovorila koju reč, osim pozdrava pri dolasku i odlasku. Jednostavno, gotovo da je bila nevidljiva.
*** *** ***
Zato je baba Bojana bila vrlo vidljiva, uprkos svojoj neznatnoj visini i još neznatnijoj širini. Bila je glasna, grlena, kočoperna i vrlo moderna za ondašnja bablja merila - nije se zabrađivala i čak je imala 'ladnu trajnu na kratkoj sedoj kosi. Nju sam zapamtila po prekomernoj upotrebi nežnosti.
Sećam se kao danas: stojim na pragu dnevne sobe, ona nailazi iz trpezarije, ja je pozdravljam, ona insistira na zagrljaju, u to ime se saginjem, ona mi obavija ruke oko vrata skoro se obesivši o mene jer sam daleko viša od nje i onda krc! i ostajem blago nakrivljene glave i prilično bolne šije sledećih nekoliko dana. Ne treba ni da govorim da sam potom redovno pokušavala da izbegnem bliske susrete sa njom.
*** *** ***
Baba Simanu od prekoputa pamtim samo po njenim kozama koje su uredno brstile mladice drveća koje je zamenilo posečene dudove kada je veštačka svila iz naše svilare potisnula prirodnu, pa time i potrebu za hranom za svilene bube. Ona je pokušavala da ih spreči u tome, ali je retko uspevala jer, naravno, rogate beštijice su bile brže od nje.
*** *** ***
Posebna priča je bila svekrva mamine kume. Ni njoj se ne sećam imena. Znam samo da je, kada je obudovela i došla da živi kod sina čvrsto rešila da ni prstom ne mrdne ni po koju cenu, osim kad treba da prinese kašiku ustima. Ponašala se kao nekakvo kraljevsko visočanstvo - uvek prisutna, večito spremna da primedbuje i zahteva, ne previše zadovoljna tretmanom koji je dobijala i sasvim nedosetljiva da joj je i snaja živo biće, sinovljeva supruga, majka njenih unuka ( Ej, samo muške je rađala! ) i, u krajnjoj liniji, sapatnica po polu. Nikada nisam srela toliko samoživu osobu.
*** *** ***
Bila je tu i čitava plejada hercegovačkih i crnogorskih baba u crnom. Sve su ličile jedna na drugu onako lica uokvirenih korotnim maramama, u istovetim pletenim prslucima preko bolnih krsta, nagnute nad šporetima na kojima su okretale pržune pune mirišljave kafe ili šćućurene u nekom ćošku sa mlinom za kafu u rukama. Jednom kad bi obukle crninu za nekim članom svoje ili muževljeve familije obično je više nikada nisu skidale, jer su porodice bile brojne i samim tim smrt prilično česta pojava.
*** *** ***
A bake su samo dve. I ova priča nije o njima.
( *Beskrajno hvala MRNS što je nekad negde na ovim blogoprostorima pomenula kako se ta poslastica zove, tako da sam konačno mogla da povežem ime sa ukusom. )
Selo Dubovo
Autor: Goran Stamenković