(zapisi sa Krsta jednog, možda baš ovog, kasnog jutra u novembru 2018. godine po, u ovom delu sveta, generalno prihvaćenim kalendarima)
Ja često kažem 'ne mogu da verujem'.
Ja, isto tako, znam da to nije tačno.
Ja, na žalost, sve verujem.
Ja teško podnosim ljude koji 'znaju' falsifikovanu istinu iz jedne , uvek iznova i iznova , dopisivane i prerađivane knjige.
Ja njih, ipak, svakodnevno viđam i od njih kupujem hleb i uz njih stojim u autobusu.
Ja ne verujem vestima.
Ja bio sam tamo i video ih.
Ja verujem da je istina ono što vidim i osećam.
Ja nosim teret, ali samo svoj.
Ja sam svestan da nisam sav teret 'ja zadužio' ali ga nosim, kao svoj.
Ja znam gde mu dođe taj Albukerki i zašto neću skrenuti tamo gde treba.
Ja slušam paranoična hlapljenja o katastrofalnoj budućnosti.
Ja gledam kako u strahu optužuju jednoga za sve i svašta i na taj način ga veličaju.
Ja žalim one koji se u grupu svrstavaju i grupom pojedince imenuju.
Ja se gadim onih koji svoje i tuđe zločine 'racionalnim objašnjavaju'.
Ja se gadim i onih koji svoje grehe pravdaju time što je neko negde bio grešan.
Ja i od njih kupujem hleb i stojim pored njih u autobusu, pošti, u prodavnici.
Ja vidim gde sam
Ja sam bio.
Ja jesam.
Ja ću biti.