Kada ljubav sretne hrabrost, nastaje sreća, a ona se ne meri satima, danima, ona se meri otkucajima srca.
Ovaj tekst posvećujem svim hrabrim ljudima, ženama, svima onima koji su svoje srce otvorili i nesebično prihvatili da daruju ljubav, znanje, radost i sreću. Ova priča mi vraća veru da zajedništvo postoji i da samo ujedinjeni možemo postići uspeh.
Ja sam rođena Beograđanka, ali nikada nisam radila u BG. Uvek sam putovala, radila sam u seoskim školama, nastupala u kulturnim centrima širom naše male, a opet tradicijom i kulturom bogate zemlje, širila sam ljubav prema klasičnoj muzici. Moja majka se izborila za nas tri, i nekako verujući da svako od nas ima neki svoj put i odredište, i ja sam nastavila da lutam za srećom.
Taj put me je doveo i do Srpskog Narodnog Pozorišta,gde sam upoznala divne ljude u direkciji opere, a zahvaljujući sadašnjem direktoru opere gospodinu Aleksandru Stankovu i gospođici Biljani Tasić nastala je ova priča.
Elem, najstarije pozorište na Balkanu, Srpsko Narodno Pozorište, za koje se kaže da je rasadnik kulture i svih ostalih pozorista i NVO ROMAG su pokrenuli projekat koji za cilj ima edukaciju i usavršavanje pripadnika romske nacionalnosti i teže zapošljivih grupa, sa posebnim akcenatom na žene.
Pod pokroviteljstvom ambasade Savezne Republike Nemačke u Srbiji organizuje stručne obuke za pripadnike romske nacionalne manjine.
U okviru projekta organizuju se obuke za obućara, tapetara, električara, frizera, šminkera i krojača koje se odvijaju pod rukovodstvom majstora iz Srpskog Narodnog pozorišta i u radionicama samog pozorišta.
Ovo je redak ali i jedinstven pokušaj uspostavljanja saradnje između kulturne institucije kao što je SNP i nevladinog sektora. Na početku projekta bile su planirane obuke samo za obućara, tapetara, električara, frizera i krojača, ali je zbog velikog interesovanja dodata obuka i za šminkera. Obuka je dodata zahvaljujući majstorima iz Srpskog Narodnog pozorišta koji su se odrekli dela svog honorara kako bi mogla da se ubaci još jedna obuka i plati još jedan strunjčak iz pozorišta.
Na kraju projekta, koji se završava 2. marta 2019. godine, bićemo bogatiji za ukupno 30 strukovno obučenih Roma koji će postati kompetentni na tržitu rada.
Stručnjaci koji će obučavati polaznike su:
Tatjana Gjafo, modelar odeće, specijalista.
Miluška Đurikin, scenski masker- šminker.
Smiljana Ilijin, scenski frizer.
Mihalis Zapunidis, obućar.
Đura Macanović, tapetar.
Željko Čobanović, inženjer menadžmenta u oblasti mašinstva i elektrotehnike.
Svi su mi govorili da previše sanjam, da prestanem da živim u oblacima, da ne želim više, ali naša majka je učinila više, mi smo svom detetu pružili više, i svi mi zajedno ovoj našoj zemlji pružamo nadu.
Sećam se da sam mom sadašnjem suprugu u jednom trenutku postavila pitanje. "Jel ti znaš koje je boje moja koža?"
On mi je rekao: "Ja znam kakvo je tvoje srce."
Ovaj blog pišem sa toliko ljubavi i sreće, jer ni suze ne mogu da zaustavim, jednostavno presrećna sam što zajedno stvaramo bolju budućnost, moja kuća je otvorila vrata, po prvi put u istoriji umetnosti na Balkanu za edukaciju Roma.
Najstarija institucija culture i NVO ROMAG stvorili su magiju, a posle nek mi kažu da čuda ne postoje, ja ću im reći da se varaju.
Život sam po sebi je čudo, a mi smo ti koji otvaramo vrata sreći i pružamo mogućnost za bolje sutra.
Jer čoveka ne definiše boja, njega definiše ono što nosi u srcu.
Pepeljuga, trijumf dobrote.