Jedno od pitanje jeste i zašto se iko buni, šta to Vučić radi pogrešno, pa se navalilo da ga se "napada"? (on je neprekidno u svojoj ulozi jadne žrtva pod stalnom baražnom vatrom)
I sam je rakao da na protestima ima i pristojnog sveta i da je spreman da sasluša gde greši.
Bez ikakvih pretenzija da ozbiljno pomislim da me Vučić može smatrati pristojnim (to bih doživeo kao uvredu i ogroman poraz svojih roditelja u vaspitavanju) ipak ću iskoristiti priliku da kažem nešto za II dnevnik.
Dakle, Vučić jeste legalno izabrani politički vođa Srbije. Kad kažem legalno mislim na to da nije sudski dokazana ni jedna zloupotreba izbornog procesa, ali ne bih sa istom uverenošću izgovorio i da je on legitimni vođa bilo čega osim vrlo ambiciozne, beskrupulozne, licemerne, bahate, nasilne, prilično nesposobne skupine ljudi koja je manipulacijama, lažima, prevarama, uz ogromnu pomoć nezainteresovanih svetskih birokrata i zahvaljujući izrazitoj nesposobnosti prthodnih na vlasti, uspela da otme politički, ekonomski, medijski, religiozni, sportski, kulturni, farmaceutski, infrastrukturni, kriminalni, navijački, vojni, bezbednosni, policijski i izdavački sistem Srbije. A i tu se našao slučajno jer mu je prethodni politički protivnik žešći samozaljubljeni idiot a politički oci u svađi, pa niko nije posvetio vreme vaspitavanju sina (još jedan segment u kom je nevaspitan).
(ovo je malo predugačko za tekst na transparentu pa da pokušam da ga razbijem u deliće)
(1) Mediji nisu slobodni. Istina, nisu bili ni pre (ovo ću ponavljati još nekoliko puta - poenta je da je on u velikom delu nasledio deformitete prethodnih, koje je pojačao do patologije) ali sadašnje stanje je gore od katastrofalnog. Nije to više pitanje ni dolaska do informacije, jer doba je interneta, mobilnih telefona i vrlo povoljnih paketa mobilnih operatera i svaka informacija se može pronaći, ne može je sakriti ni internet tim od 3.000 sveže zaposlenih u javnim preduzećima, ali... Informacije je nemoguće sakriti ali ih je sasvim moguće zatrpati. Besmislenim spinovima, komentarima i reakcijama na nešto što se nije desilo ili nije zabeleženo da se desilo, preplavljanjem medijskog prostora nasiljem, vulgarnostima, uz istovremeno zasipanje zabavnim sadržajem koji zaslepljuje pasivnog konzumenta. I tako u krug po ceo dan, na svakom kanalu komunikacije. Svaka tema postaje ili nebitna ili uzrok neizmernog gađenja. Saobraćajne nesreće se medijski pokrivaju slikama raskomadanih tela a ne tazmatranjem uzroka.
Nije pravi komentar da mediji nisu slobodni, mediji postaju nebitni, toliko precizno haotično uređeni da kreiraju haos u kom je nemoguće snaći se u porukama koje dave svaki smisao. Oduzeti smisao savakoj poruci koja se može pojaviti u medijima.
Primer: na ekranima se ne sme videti niko iz opozicije, ako se i pojavi, pored njega posaditi nekog ko će sve u studiju i one koji gledaju neprekidno zasipati kofama verbalnih fekalija.
Primer: vođa je uvek sam na ekranu sa potpunom kontrolom koja se pitanja postavljaju i koliko će trajati odgovori i o čemu će biti odgovori (veza između pitanja i odgovora ne mora baš biti direktna).
Primer: ako se nešto nekada desi to se ne prenosi u medijima već se prenosi reakcija vladajuća stranke (na taj način se sve pasivnijim gledaocima unapred zadaje emotivni pravac kojim traže sosptveno razumevanje događaja).
Primer: ukoliko se i desi da se u medijima pojavi nešto što može postaviti neko pitanje o sposobnosti onih koji ni trafiku ne bi umeli da vode a sada državu zakucavaju u zid brzinom supersoničnog voza, pojave se tuče u zadrugama, novi dokazi o groznom ubistvu pevačice iz Borče i ponovo svi ili skreću pogled ili napuštaju sve i prestaju da razmišljaju ko je, s kojim ovlašćenjem i zašto pozvao helikopter i TV kamere.
Dakle, mediji su osakaćeni na način da nije moguće ispraviti. Svima se sve zgadilo, tebe nema u tome (osim kada te zalivaju fekalijama) a ako pokušaš da budeš vidljiv samo razmazuješ medijsku kaljugu svima koji već pokušavaju, zgađeni, da skrenu pogled. Na kraju ostaješ u razgovoru sa svojim istomišljenicima, bez načina da priđeš novom glasaču. Ljudi sve odluke donose samo na ličnog doživljaja, medijski se vraćamo u pećinsko društvo.
(Tome dosta doprinose i društvene mreže koje suštinski samo usamljuju pojedince)
(2) Pristup novcu je otet svima koji nisu pod direktnom kontrolom. Malo smo društvo, sa realtivno malim obrtom, i apsolutno i relativno siromašni i nebitni ekonomski, sa svim što se vidi na prodaju....