Zašto i kome toliko smeta kolega novinar Milan Jovanović?
Pa zato što javnosti predočava ono najdeficitarnije u modernoj istoriji Srbije: ISTINU.
Novinar Milan Jovanović ukazuje i na to da je obavestio sve nadležne institucije, na čelu sa premijerkom Anom Brnabić o krađama i proneverama koje je istraživao na teritoriji Grocke.
- Protiv predsednika opštine Dragoljuba Simonovića sam ranije podneo dve krivične prijave - za krađu i proneveru opštinskog novca za gasifikaciju na teritoriji Grocke. Pisao sam i o nelegalnoj gradnji, o krađama novih železničkih pragova u periodu kada je Simonović bio direktor Železnice, naglašava kolega Milan Jovanović.
I!?
Postao je beskućnik, progonjen čovek, očigledno ucenjene glave, dakle simbol Srbije 2018. godine!
Stravičan požar u kojem je kolegi Jovanoviću izgorelo sve preživela su jedino dokumenta koja je koristio za brojne publikovane tekstove. Takođe, preživele su i krivične prijave koje je podnosio protiv predsednika opštine, ali i pisma upućena državnim institucijama gde ukazuje na malverzacije na teritoriji njegove opštine.
Šta zaključiti?
Isto ono što i reditelj Goran Marković u intervjuu agenciji FONET:
Jedino rešenje u Srbiji - apsolutna pobuna i ulica!
Ljudi su željni kiseonika i žele da promene društvo, izjavio je u intervjuu "FoNetu" reditelj Goran Marković, koji politički, psihološki i mentalno 2018. poredi sa 1993. godinom i smatra da je "svetlost na kraju tunela voz koji dolazi u susret".
On je, u okviru serijala Kvaka 23, ocenio da "kroz institucije ne može ništa da se uradi", uveren da je "jedino rešenje u Srbiji apsolutna pobuna i ulica".
Goran Marković je podsetio da je pre nekoliko meseci javno predvideo "pobunu" i naglasio da je zbog te procene "ponosan, ali i tužan". Svoj stav obrazlaže ocenom da je "režim jednog čoveka, zapravo fanatična organizacija čiji je cilj moć, grabež i vlast", koja je prodrla do najsitinijih pora društva u nameri da "uspostavi apsolutnu, orvelovsku kontrolu, u čemu i uspeva".
"Došli smo do trenutka kada je suprotstavljanje kroz institucije potpuno apsurdno, nema više nikakve svrhe i jedini način suprotstavljanja toj mašineriji je ljudski bunt", smatra Marković. On nije mogao da predvidi domet građanskih protesta u Beogradu, ali je podsetio na demonstracije 1996. godine, o kojima je snimio i dokumentarni film "Poludeli ljudi". Prema rečima Markovića, ikonografija je tada i sada slična, jer je reč o totalitarnom društvu kojim vladaju isti ljudi. On je bio na svim subotnjim protestima, sreo mnoge ljude iz 1996. godine, ali i nove mlade ljude i ima utisak da cilj "nije toliko protiv vladara, nego okupljanje srodnih duša i ljudi koji žele da se nađu na istom mestu, jer osećaju isto".
Marković ukazuje da se "ljudi osećaju elementarno ugroženi, da osećaju da su njihove porodice i deca ugroženi", zbog čega proteste subotom i vidi kao okupljanja "ljudi željnih kiseonika".
"Ne mogu da procenim, nisam siguran da sve to zajedno danas ima revolucionarnu snagu u kontekstu rušenja režima, ali je činjenica da polako raste", procenio je Marković.
To se, kako smatra, "vidi fizički, na ulicama Beograda i sve većem broju ljudi je jasno da nema svrhe čekati da se nešto promeni na nekim kradenim i kontrolisanim izborima, već da nešto treba preduzeti sad ili nikada". Prema Markovićevom uverenju, najveća "boljka našeg društva je nepostojanje levice", koju je "upropastio Milošević, lažno se predstavljajući kao levičar", tako da su ljudi izgubili veru da "levica uopšte postoji i nečemu vredi".
On se ne slaže sa ocenom da su protesti istovremeno i pokušaj "rehabilitacije opozicije", jer ih ne vidi kao stranačke, opozicione skupove, već kao "okupljanje nezadovoljnih ljudi koji imaju pred sobom jedan život".
"Rekao bih da ovi protesti nisu antivladini, već antifašistički", naglasio je Marković, "pošto prožimanje kompletnog društva od strane jedne organizacije, koju je neko nazvao političkim krilom mafije, govori da se radi o fašizaciji društva".
Ljude na ulicama Beograda on zato vidi kao "antifašiste", jer je jasno da je u osnovi "pre svega želja da se promeni društvo".