Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

11 DANA (1/11)

horheakimov RSS / 07.01.2019. u 21:55

dan prvi

            Iz čiste radoznalosti odlučila sam da ne jedem. Već nekoliko meseci razmišljam o tome da svoj organizam ostavim bez hrane, ali nikako da odredim broj dana, i nikako da počnem. Na posletku, uzimajući u obzir sve što sam naučila na medicinskom fakultetu, izračunala sam da bi za prvi put optimalno bilo jedanaest dana. Evo šta se desilo.

manija plesanja

            Postoje pouzdani podaci da je manija plesanja, oblik masovne histerije, gde su vidljivi simptomi, nastali bez jasnog uzroka, delovali na ljude u okolini koji su imali priliku da ih dožive, kao forma socijalnog uticaja nastala još u devetom veku nove ere. Prema arhivama srednje-evropskih tajnih biblioteka, onaj koji je hteo da izvrši uticaj na svoje okruženje počinjao bi s plesom, najčešće u blizini bogomolje a o nekom važnijem datumu u crkvenom kalendaru. Svedočenja savremenika, zabeležena nevidljivim mastilom govore, o tome da je osoba bila u stanju da satima, a nekada i danima pleše. Koreografija je bila nejasna i neponovljiva a pojedinci su bili u stanju da gladuju (pili bi samo vodu) i da padaju u veći ili manji trans tokom igre, dovodeći sebe do srčanog udara ili lomeći sopstvena rebra. Pored ovih manijaka su derviši delovali kao deca na vrtešci. Najgore od svega je bilo što su ljudi, slabi i lakomisleni, povodljivi, (često i gladni, što nije bez značaja) uzimali učešće i uglavnom kao hipnotisani plesali za kolovođom. Mnogi od njih loše uhranjeni i potpuno van kondicije padali bi u nesvest a neki su i umirali u roku od nekoliko sati. Nažalost kako bi koja osoba pala mrtva barem dvadeset drugih bi bilo uvučeno u maniju. Najpoznatiji primer, koji nije bilo moguće sakriti od javnosti, zbog samih razmera događaja, odigrao se na reci Mezi, kada je kaluđer, koji je na Uskrs 1428. godine napustio manastir Revejnstajn-Vičen započeo svoj ludački ples. Priča kaže da je plesao bez prekida 11 dana šireći epidemiju kroz naselja, skupljajući kliku koja ga je pratila i neprestano plesala. Prema nekim navodima, u momentu najveće brojnosti, bilo ih je preko dve stotine. To je bio najobimniji do tada zabeležen događaj ovakvog kolektivnog histeričnog poremećaja. Kolovođa je predvodio grupu udarajući nogama o tlo i vrteći se u krug sve do mosta. U jednom momentu svi sledbenici su bili iznad vode, verovatno u stanju dubokog transa, a kada je most počeo da se ruši, vođa je iznenada prestao da pleše, i potpuno pribran sam doskočio na obalu.

            Izolovala sam se. U svetu koji ima toliko načina da te odvuče od svake zamisli samo je isključivanje moglo da mi pomogne da uspem. Smanjila sam telefon na silent i podesila mail na vacation mode. Razmišljala sam da ću na taj način da stišam i um i telo i da ću biti u mogućnosti da se bolje oslušnem, da doprem do dublje sebe i postanem svesna svog duha. Bilo je žurki na koje sam pozvana, ali sam ih sve redom odbila kako bih mogla da se skoncentrišem na zadatak. Odlučila sam da pijem 5 litara vode dnevno. Ideja je bila da maksimalno razblažim svoje unutrašnje sokove i smanjim njihov negativan uticaj. Prvog dana sam se najviše plašila. Moj um je lutao dosta. Previše u sebi postavljenih pitanja i melodramatičnih scena u praznoj sobi. Misli su mi histerično plesale i nisam mogla da ih obuzdam. Popila sam svu vodu.

Give us our 11 days!

            Godine 1750. britanski parlament je odlučio, posle 168 godina tvrdoglavog odbijanja, da uvede gregorijanski kalendar za kojim je u tom momentu kasnio 11 dana. Mnogim ljudima je takva promena bila užasavajuća, ne samo zbog teškog poimanja razlike između fizičkog vremena i konstrukta kalendara koji to vreme meri, nego i zbog pomeranja svetaca i bitnih crkvenih datuma, uključujući i pomeranje Uskrsa. Izvesni Vilijam Vilet od Edona, međutim, nije nalazio ništa strašno u promeni koja će nastupiti i odlučio je da na tome profitira. U noći drugog septembra (bila je sreda), nedaleko od Stafordšira, sakupio je neobaveštenu, lakovernu i sklonu kocki ekipu. Dao je smelu ponudu, da će za veliku svotu novca, plesati jedanaest dana bez prestanka. Sam je sebi dozvolio jedino unos vode za piće. Negde oko 22h otpočeo je svoju igru, a kada je zvono na crkvi označilo ponoć, najednom je stao. Sišao je sa stola na koji se teatralno popeo i tražio da bude isplaćen jer je upravo počeo četvrtak, četrnaesti septembar.

            Jedan drugi Vilijam, Vilijam Hogart radio je nekoliko meseci na svojoj slici, Izborna zabava, ali nikako nije uspevao da je završi. Složena kompozicija, koja parodira Leonardovu Poslednju večeru, bila je dovedena skoro do savršenstva. Međutim, svaki put kada bi se autor udaljio od svog dela slika kao da je naginjala u levo. Dva kandidata liberala su klizili s platna, ostrige koje je gradonačelnik jeo u centru postavke curile su niz stolnjak a cigla koja uleće kroz prozor s ulice, gde konzervativci protestuju zbog izmene kalendara, više ne pogađa izbornog agenta, nego proleće blizu njega i na putu je da pogodi trudnicu. Iz iracionalnog straha za buduću majku a i razumne bojazni da ovako ulevo nagnuta slika neće hteti da stoji pravo ni na jednom zidu, slikar odlučuje da doda jedan masivni objekat, kao kontratežu, na desnu stranu kompozicije. Jedino mesto koje mu stoji na raspolaganu je predeo ispod stola gde docrtava crni polomljeni transparent konzervativaca na kome belim piše: Give us our 11 days.



Komentari (1)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

angie01 angie01 12:29 08.01.2019

,

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana