Jedno od pitanje jeste i zašto se iko buni, šta to Vučić radi pogrešno, pa se navalilo da ga se "napada"? (on je neprekidno u svojoj ulozi jadne žrtva pod stalnom baražnom vatrom)
I sam je rakao da na protestima ima i pristojnog sveta i da je spreman da sasluša gde greši.
Bez ikakvih pretenzija da ozbiljno pomislim da me Vučić može smatrati pristojnim (to bih doživeo kao uvredu i ogroman poraz svojih roditelja u vaspitavanju) ipak ću iskoristiti priliku da kažem nešto za II dnevnik.
////////////////////////////////
Ne želim da upadam u zamku prevelikog detaljisanja i beskonačnog navođenja primera koji ilustruju početnu tezu (npr da je Vučiću neophodno da okupira medijski prostor i da u tome nema ni malo stida) jer ilustracije se množe svakodnevno. Ali ipak moram i ovde iskazati gađenje ka osobi koja je spremna u minut posle ponoći da utrči u sobu kod porodilje, pre nego što je i otac video dete, samo da bi se slikao i sebi obezbedio mesto uz sarmu, rusku salatu i musave i pijane poljupce. Ortak uporno Vučića zove Kija Kockar, jer po njemu, a delim stav zato se i trudim da ga prenesem, oboje su dokaz za istu stvar - moć medija. Naime, ortak moj tvrdi da i džak cementa ima više šarma od Kije Kockar, da i septička jama ima više razloga da joj se veruje od Vučića, ali oboje su stalno (ali stalno, baš stalno) u medijima i anesteziranima odaju utisak relevantnosti. Zato Vučić i ne da nikom da se približi magičnoj kutiji, to mesto za hipnotisanje je njegovo.
Monkey do what monkey see.
Ali da ne gubim vreme na dokazanu stvar, da pređem na br 2) - Novac u Srbiji.
(2) Pristup novcu je otet svima koji nisu pod direktnom kontrolom. Malo smo društvo, sa realtivno malim obrtom, i apsolutno i relativno siromašni i nebitni ekonomski, sa svim što se vidi na prodaju....
Ekonomija nam je nedovoljno razvijena i na svetske tokove najviše zakačena kao potrošač (što je dugoročno očajno) i kao šrafciger (dugoročno tek korak iznad očajnog). Relativno malo intelektualne dodate vrednosti stvaramo (čast izuzecima, uključivši i maline i metalce i softveraše). Zbog takve svoje pozicije/uloge/sposobnosti mi smo direkno zavisni od investitora.
A investitora ima raznih. Za potrebe ove kratke razmene mišljenja zamislimo da im je zajednička osobina to što žele sigurnost za svoju investiciju (nije teško zamisliti) i da žele neki predvidivi povrat (takođe nije preteška mentalna vežba). Ono u čemu se razlikuju je pitanje na koji način oni traže sigurnost za svoje investicije. Tu već postoji podela. Jedni traže sigurnost u uređenom sistemu koji se oslanja na zakone, primenu zakona, sudove... Drugi pak nisu toliko opterećeni tiem šta piše u zakonima već su fokusirani na to da li ima nekog ko je dovoljno jak da ispuni obećano (jedna od tačaka na kojoj je pao Tadić u odnosu na Vučića - ali o tome više u nekom od nastavaka).
Dakle i jedni i drugi traže takav sistem u kome se zna ko kome odgovara, ko donosi pravila i ko kontroliše da li se pravila poštuju. S tim kod prvih je bitno da pravila donosi zakonodavna vlast, sprovodi je izvršna a kontrolu sprovodi sudska. (Čitali ljudi Monteskjea pa se zaneli).
Druga vrsta investitora je skoncentrisana na rezultat, a rezultat je ostvarenje dogovorenog. Njih se ne tiče put kojim se dolazi do ispregovaranog, njih samo zanima da dobiju ono što im je rečeno da će dobiti. Stisak ruke, platiš i klatiš. Takvima je bitnije ko je ko nego šta je šta.
Trivija: Milo Đukanović je u Crnoj Gori u jednom trenutku bio samo predsednik Košarkaškog saveza. Samo?
Ostaviću vam da pogađate koja vrsta investitora je više okrenuta nama ali vas molim i da zamislite pravila poslovanja u takvom sistemu. To je sistem u kom su uspešni biznismeni a ne biznisi. Pravila tržišne utakmice su prilagođena i prelazak u veliki bogati svet za mnoge predstavlja šok.
Ne želim reći da je Vučić stvorio takav sistem, daleko od toga. Vučić nije stvorio ni ovakve medije, pre je bliže istini da su takvi (plitki i manipulativni) mediji stvorili njega, kao i da je ovakav privredni sistem za sebe na vrh izvukao nekog Vučićevih sposobnosti i odnosa prema zakonima.
Mi smo u optimumu onoga što je traženo, do nas je, naših želja i sposobnosti, da li će se i koliko nešto menajti.
Promene ili zamene, rekao bi Hamlet dok vreme prolazi i odlazi...
(Šta da bude br.3?)