TEKST PROŠIREN VAŽNIM DODATKOM
'Pre neki dan me je na ulici zaustavila potpuno nepoznata osoba i pitala : Da li, dobri gospodine, mislite da može biti pravde za sve'. Ne, odgovorih spremno. Bog misli na sve nas, iako nam je dao dar izbora, reče ona i dodade on želi da se okrenemo pravdi.'**
U jednoj od knjiga Terija Pračeta objašnjava se istorijat zgrade banke koja je građena kao hram. Ne za nekog boga posebnog, nadali su se da će se neki javiti. Nije se javio. Zgradu su tada zauzeli ljudi, pretvorili je u banku i doveli svoje božanstvo, novac.
Možda deluje kao zakukuljeno pravdanje i vađenje zbog čega se ne izjašnjavam o protestnim šetnjama u Beogradu (i drugim gradovima). Evo izjašnjavam se. Ali samo kroz svoje strahove. Ono o zmijskim ujedima, gušterima, vrelom mleku i jogurtu stereotip je i tačno je.
Uz jedan dodatak, ne mislim da sam (ili da smo) bilo šta loše uradili ili radili dvehiljadite i u godinama pre. Ljudi su umirali, ubijali su ih, uzimali su im nadu, pretili još gorim stvarima,... To se moralo zaustaviti. I jeste. Zaustavljeno je.
Ono što se dogodilo posle, na naš je račun. Ubeđeni da je posao završen očekivali smo da će oni koje smo na ulici izglasali (bilo je i formalnih izbora ali ulica je bila presudna) napraviti sistem i u skladu sa svojim obećanjima, raditi na tome da Srbija postane , makar politički, dosadna država.
Država postala nije, a dosada možda dolazi od toga da nas ni jedan korak u propadanju i raspadanju zemlje ne iznenađuje.
Znaš kada neko iznenađen kaže 'ne mogu da verujem'? E, u fazi smo da niko to ne kaže. Na žalost svi sve verujemo ma koliko nadrealno bilo. I opet mislim da u traženju krivca, i samim tim rešenja , moramo da počnemo sami od sebe.
To je ona priča o ogledalu. O suočavanju sa sopstvenim likom. Sa svim njegovim manama. Iako se većina nas ponaša u stilu onog majmuna iz pesme 'al' je ružan, al' je dlakav, ne daj bože da sam takav'. Grozimo se one slike u ogledalu i ne priznajemo da smo mi. Niko ne kaže da , ako nam se ne svidi neprijatna slika u ogledalu, treba da je ostavimo takvo. Nikako ali, od te slike moramo poći. Odnosno od sebe.
I tu onda dolazimo na polje politike. Potrebno je da uspostavimo društvo koje će imati potrebu da organizuje državu kao zajednicu koja će raditi u ime svakog pojedinca. Da, znam, to je utopija kao i ostale izgovore zbog čega ni ne počinjemo, već sam čuo.
Iako je sloboda potpuna samo ako je apsolutna i takva sloboda gubi na sopstvenoj vrednosti ako ograničava slobodu nekog drugog. I baš zbog toga nepohodno je formirati društvo koje će uspostaviti svoja pravila a zatim sa drugim društvima državu, uz usaglašavanja pravila da bi sloboda pojedinca bila što je moguće veća.
Ako se vratim na 'izglasavanje na ulici' i kroz tu prizmu pogledam ljude u protestnim kolonama na ulici mogu videti ponavljanje iste matrice. Ponavljanje mehanizma koji se pokazao uspešnim. Pre 20 godina. Ali, tada su bile prisutne i alternative. Bar su se tako češljali. Bila je prisutna i vera u ljude i solidarnost.
U vremenskom prostoru između prestali smo da ratujemo, ali smo nastavili da se ubijamo. Prestali smo da se nadamo, ali makar smo rezerve potrošili. Izgradili smo svoj svet zabluda, ali smo uništili sve oko sebe. I ponosni smo.
I hajde da pogledamo i kroz tu prizmu. Veliki je broj ljudi na ulicama u Srbiji. Skoro pa pobožno, sa verom u promenu, hiljade izlaze i hodaju. Pokušavaju da ponove iste igrokaze kao pre 20 i kusur godina (onaj besmisleni potez sa jajima) . Veruju, svakako. I to je dobro. I to je pozitivno. Oni/mi veruju/verujemo u promenu. Jeste neophodna. Tu promenu svako doživljava drugačije.
Zaista nezadovoljna većina još ćuti. I to je nešto što mora da plaši i organizatore protesta i one protiv kojih je protest. Kao da ni na jednoj strani ne postoji svest o promeni koja je potrebna.
Deluje da je potrebna ozbiljna promena sistema. Potpuno izopačenog sistema u kojem je 'garancija ispravnosti' prava kombinacija brojki i slova , sa odgovarajućim imenom iza toga. Verujem, ukoliko bi većina podigla glas, da bi se i oni koji se kao alternativa češljaju i vlast lako našli zajednički jezik i zajedno zakoračili protiv većine.
A većina bi htela političarima 'nevažne stvari' , da se promeni zakon o radu, sačuvala bi reke, da se promeni sistem finansiranja države i da džep građana ne bude više jedini državni resurs, da se zna gde svaki dinar ide da se sredi sistem zdravstvene zaštite, da zaista štiti ljude i da omogući zaposlenima da imaju čime da leče i od čega da žive, slično važi i za policiju i pravosuđe. I da svima to bude na jednak način dostupno.
Jednostavna razlika između građana i naroda. I vlast i opozicija žele i sanjaju narod. Građani su višak. Narod je taj koji će masovno izaći na ulicu. Narod je taj koji će vikati, biti poslušan. Narod je taj koji će na ulici izglasati za ili protiv vođe. Ko god bio vođa u datom trenutku. Danas je ovaj, sutra onaj. Nije važno. Važno je da narod bude tu.
Postoji, ne baš popularna, teorija zavere, više razmišljanje, koju još niko ne sme da izgovori glasno.
Okupljanja ljudi na ulicama je organizovanje građana i naroda kako bi se a) prebrojali građani b) pretvorili u narod c) stvorila opozicija manje ili više prihvatljiva narodu, ne i građanima.
Da, možda je ideja da se 'vaspostavi' neki narod koji će svojim 'glasom' izglasati novog ili starog vođu. Ne zna se , narod je to.
Ali zbog toga će narod biti nagrađen političkim 'raspravama u TV studiju' u kojima će navijati za najglasnijeg i najprmitivnijeg. Ostali će biti smešni u boljem slučaju ili, zaista, samo jadni.
To je razlika između građana i naroda. Građani neće pristati na valjanje u blatu. Građani će pokušati da menjaju trulež. Dasku po dasku. Ma koliko nevidljivo i sitno bilo. Promena počinje mali stvarima.
Autobusima koji idu na vreme, sudijama koji presude da je krađa krađa, lekarima koji daju pravi lek a ne onaj koji im je trenutno pri ruci....
Možemo se ložiti da će se sve promeniti ako ode ovaj ili onaj. Neće. Truo i nepravedan sistem je uspostavljen ranije. Vlasti ga samo korste. Ništa novo se ne događa. Možda je nastup malo drugačiji a li to zavisi od broja primenjenih strana u bontonu.
I na kraju, da li sam za proteste...pa nema kraja, tačnije, nema zaključka. Procesi, negativni, nesmetano idu svojim tokom. Potencijalna snaga građanskog društva ima sve manje strpljenja i snage da ga gradi ovde.
Odlazi tamo gde je narod folklorna stvar koja je značajna u crkvi, porodičnoj trpezi ili pesmama koje se pevaju.
Ogledalo ne služi da mi vidimo sebe i pokažemo prstom 'vidi kakvi su' već da se promenimo i pokušamo da prestanemo da budemo takvi. A sa protesta će biti oterani mnogi koji žele promene. Zaista žele promene.
Zameriće im se izbor muzike, pokvareni zubi, stara jakna ili bušne cipele. Zašto? Zbog onih u tim šetnjama promena znači koliko da se promeni ime. A i to ime i ostala imena se moraju promeniti. Ali to dolazi promenom sistema.
To se ne postiže puštanjem 'borbenih pesama' sa onog vozila (da li ste primetili sličan izbor pesama i onog dana kada su u centru bili naprednjaci? Ili isto vozilo ili isti muzički urednik). To se ne postiže vatrenim govorime, duhovitim transparentima. To se postiže borbom za promenu svake jedne nepravedne stvar i korišćenjem sistema za čišćenje samog sebe. Ovako je samo forma koja će svakako doneti neka nova imena ali ne i promenu. Koja je neophodna.
Da se vratim Pračetu sa početka: 'Ako pravite velelepne hramove ne pokazujete ljubav preme bogu već prema arhitekturi'. Eto tako nekako mislim o okupljanjima na ulicama. Volim i lepe hramove. Bez obzira na boga.
-----------------------------------
Dodatak na tekst: Doprinos raspravi . Vesna Almog je tekst napisala bez da je pre toga čitala ovaj. Iako na prvi pogled ne govori o temi, protestima, opisuje ista raspoloženja, mišljenja i zablude u društvu. U nestajanju dodao bih. (objavljeno uz njenu dozvolu)
o politikinom zabavniku i protestima
davno je to bilo. pre gotovo dvanaest godina. letnja noć na beer-festu i u njoj grupa "srboarijevaca", mladih beograđana sa tamo nekog vidikovca ili ceraka, obnaženih do pola, a po koži kukasti krstovi, munje SS-a i goticom ispisano "zbor". samo meni se ta slika zabola u mozak, samo sam ja bila besna i jedina sam (luda nasta) reagovala. poprilično nasilno. e da, bio je besan i ortak, kanađanin iz oescea, ali on nije reagovao jer ... pravila misije. treba li da vam kažem da smo kanađanin i ja tamo bili među najstarijima? posle sam takve viđala po plažama, aerodromima, tržnim centrima... sada ni ja više ne reagujem. dvanaest godina nas nauče da se više ne uzdamo u brzinu napada i uzmaka.
prošle godine u maju sam za norveške novine u beogradu radila istraživanje o spoljnopolitičkim afinitetima građana, pored ostalog i na fakultetima. ogromna većina mladih ljudi, a taj procenat je zastrašujući na humanističkim naukama, je bila otvoreno pro-slavjanoruska, čvrstorukaška i pravoslavno fašistička. naša krv - naša snaga, naš rod - naš ponos.
da, mrze vučića, ali njihovi razlozi za antivučićevstvo i učešće u sadašnjim protestima su dijametralno suprotni od naših, njih ne interesuju demokratija i ljudska prava, ti termini su za njih ispunjeni negativnim sadržajem, njihovi politički nazori su u potpunoj koliziji sa vrednostima za koje smo se zalagali u protestima protiv miloševića i najbliži su "idealima" dimitrija ljotića.
pored njih sam naišla i na izvestan broj nedefinisanih i gnevnih anarho-levičara. dodirna tačka im je apsolutno preziranje demokratije i demokratskih institucija. trenutno hodaju jedni pored drugih, zajedno a odvojeno. i ne zavaravajte se, ne hodaju oni pored vas deleći sa vama bilo šta sem želje da vučić ode. njihova vizija o "danu posle", o njihovom "6. oktobru" je, bojim se, nešto što možda tek slutite. ako uopšte slutite, jer se nadate (a nada je opasna rabota) da iz ove tačke možemo samo u bolje, humanije, demokratskije.
budimo realni - ono malo demokratskog kapaciteta koji je posedovala naša generacija je svedeno na samo naše apatično sećanje, bez snage (i kritične mase) da bilo koga od tih dvadesetineštogodišnjaka ponese i usmeri ka onome u šta verujemo mi sredovečni revolucionari. mi smo za njih brontosaurusi, veliki i bezopasni travojedi u izumiranju. a mi, s druge strane, njih ne vidimo, ne poznajemo već se samozavaravamo da ih poznajemo. u našem poimanju stvarnosti "student" je biće blistavog progresa. koja je to zabluda ...
dvanaest godina od onog "beer-festa" politikin zabavnik pere CV vođe srpske straže i zbora, na naše iznureno, antifašističko, demokratsko zgražanje. to zgražanje je istovremeno i pravedno i opravdano, ali i znak da smo izgubili kontakt sa podzemnim istorijskim tokovima ovog trenutka, tim potuljenim damarima većine. taj slavjanofašistički mutljag više ne teče kao ponornica već kulja i razliva se i jedino što nedostaje je pravi lađar koji će uzjahati talase. taj lađar nipošto nije vučić kolika god štetočina bio; i vučić je stvar prošlosti, tek odraz resentimana poraženog dela naše generacije, udruženog sa tradicionalnom prefriganošću lumpenproletarijata. ko će biti lađar mladoljotićevske srbije će, bojim se, pokazati ne tako daleka budućnost.
(usput, nema razloga da se ljutimo na eu koja ne daje ni pišljivog boba za ove proteste - njeni analitičari su nas sa razlogom ocenili kao stanovništvo niskog demokratskog potencijala, sve ovo što mi odbijamo da uvidimo oni imaju u svojim projekcijama regiona i u tom smislu prihvataju i vučića. sa njim znaju na čemu su.)
* Umesto teksta za koji imam sve manje vremena. Deadline je prokletstvo
** skraćeni odlomak na izgled nevažnog, ali autentičnog susreta