Boje i zvuci sjećanja

U prvom i drugom razredu gimnazije Slobodan Škerović u Titogradu, razredna nam je bila Bosanka Tomašević, mir i spokoj duši njenoj. Uz to, predavala nam je Istoriju i Latinski jezik. Bila je kao ono što vele Vuk Žena! Energična, stroga ali pravedna, vazda u pokretu, nije joj mig moga promać.

Istoriju i Latinski jezik nam je predavala tako dobro da je slobodno mogla bit profesor na Kembridžu ili Oksfordu. Obrazovana mimo ljude, mene je bilo dovoljno da je koncentrisano slušam da mogu kad me prozove bez po muke da dobijem peticu. Imala je straijeg sina koji je bio razred ispred nas i mlađu šćer koja je pošla u prvi razred kad smo mi bili u trećem. Oboje su bili đaci generacije. S ove podugačke distance, cijenim da ih je držala prestrogo. Sinu nije dozvoljavala da se brije do trećeg razreda, jes bio plavušan ali mu je žuto paperje potpuno prekrivalo lice. Niko od profesora se nije usuđivao da joj što kaže. Šćer je bila kopija svoje majke, iste građe, snažna, stamena, plavokosa, jezičava ali odlična drugarica i uvijek spremna da bilo kome pomogne.

Iako je đecu držala strogo, voljela je mangupariju, pa tako i mene. Ja jesam bio dobar đak ali me mjesto nije držalo. Kad se samo sjetim svakakvijeh poduhvata koje smo moji najbolji drugovi Puco, Garo i ja preduzimali, kosa mi se sad digne na glavi! Navešću dva najupečatljivija. Skoro svaki dan smo poslije nastave ako je bila prije podne, išli vozom do Sutomora da se okupamo ili ono što je u drugim prilikama govorila moja majka Radmila: Da vam prkno vidi put. Pošto skoro nikad nijesmo imali para a i ono malo što smo imali, trošili smo na fišek cigara, pa smo se penjali na teretne vagone i na krovu se držali kako smo stizali i zašta smo se mogli ufatit. Dva, tri puta smo pokušali da se vozimo otvorenim vagonima ali su nas fatali i izbačivali kod Vranjine. Tunel Sozina nam nije predstavljao neki veći problem osim potoka vode koji se slivao po nama sve vrijeme ali kad bi lokomotiva na po tunela puštila onaj rezak piskavi zvuk, to nam je oduzimalo dah i skoro bi nam prskale bubne opne. Drugi poduhvat je bio kad smo nas trojica zaobišli barikadu koja je bila postavljena ispred visećeg mosta preko Morače, odnosno onoga što je ostalo od njega jer su daske bile istrulile a sajle koje su ga nosile bile zarđale i mnoge popucale, e mi smo držeći se za te i takve sajle ka majmuni prešli na drugu stranu! Kad sam se kasnije vratio doma, istrpio sam silnu grdnju, više od Radmile majke mi no od oca koji je samo rekao da smo mogli izgubit glavu koja bi trebalo da nam služi za razmišljanje i donošenje pametnih odluka. Vidio nas je jedan očev prijatelj i ispričao im.

No da se vrnem na Bosanku. Ja sam samoinicijativno gledajući neveliku crno bijelu fotografiju iz udžbenika, na cijelom hameru, perom i tušem, nacrtao Akropolj i donio ga Bosanki. Još sam pride donio na dvije polovine hamera, nacrtane isto po fotografijama skulptura, Sokrata i Platona. Bosanka a i cijelo odjeljenje su bili oduševljeni. Sjutradan je Bosanka donijela uramljene moje radove i okačila ih na zid. Neći krit, bio sam ponosan. Ponos mi je malo umanjio, bar za neko vrijeme, Cvetko Lainović koji nam je predavao Likovno. Čim je ušao, svi su zagrajali: Sviđa li vam se profesore, to je Mikele nacrtao. Dobro je, rekao je ali je malo suvoparno, isuviše je precizno.

Sjećam se i ovoga: Jedne subote majka mi Radmila vraćajući se s male pjace na Ribnici, odma s vrata: Brukaš familiju razbojniče jedan! O čemu se radi, što te je spopalo, začudih se ja? Ne znaš je li, srela sam Bosanku na pjaci i u razgovoru mi reče da joj vodiš odjeljenje u propast! Ja! Nasmijah se od sveg srca. Ti, ti, nagovaraš ih i slušaju te, na svakakve gluposti i bezobrazluke... Neka te Radmila, to se Bosanka šalila... I jes bilo tako iako smo nekoliko puta pobjegli sa časova, svi bez izuzetka, bili smo složno odjeljenje. Uhvatila nas je kako pušimo, bilo je tu još nekoliko sitnica. Na prvom sljedećem času podigoh ruku i: Mene će se familija odreć, vi ste mojoj majci ispričali kako ja upropastih vaše odjeljenje, tj naše... Ma šalila sam se, nije tvoja majka valjda to ozbiljno shvatila. Kad ju je za neki dan opet srela, rekla joj je da sam joj jedan od omiljenih đaka i da se šalila.

Kad smo maturirali i proslavili matursko veče u baru hotela Crna Gora, poslije dva tri dana, pojavi se Bosankina šćer na našim vratima: Mama te zamolila da dođeš kod nas, ima nešto da ti da. Odem s njom, Bosanka nasmijana, vesela, čestita mi položenu maturu, ponudi me kafom i reče: Zapali, odavno znam da pušiš, prijaće ti. Sjedosmo, popričasmo, ona ustade i ode u drugu sobu. Kad se vratila u rukama je nosila moj Akropolj i Sokrata i Platona: Sačuvala sam ih i evo ti ih nazad, izvoli. Bio sam iznenađen i dirnut! Rekao sam joj da bih volio da ostanu kod nje kao poklon i sjećanje na mene.

Latinski jezik mije kasnije u životu mnogo značio, jer sam uz njega i francuski jezik koji mi je predavala izvanredna žena i profesorka Desanka Lalatović, vrlo lako uspijevao da poprilično savladam italijanski jezik a bogami i u Španiji sam se dobro snalazio.

U trećem i četvrtom razredu nam je za razrednog došao Profesor matematike Branko Đurišić. Visok, više mršav no vitak, kukastoga nosa, lijep čovjek, uvijek elegantan u odjijelu sa kravatom. Bio je strastven pušač, zubi kad bi se nasmijao i prsti bili su mu više braon no žuti od duvana. I on je bio strog i pravedan. Sjećam se da smo mrzeli poneđeljak, jer smo po rasporedu koji je on sačinio, imali tri časa matematike i dva časa nacrtne geometrije, čas između njih je bilo fizičko. Sve je ipak teklo svojom kolotječinom dok jednom nije Gara i mene a sjeđeli smo kao najviši u zadnjoj klupi, uhvatio kako igramo poker. Branko je predavao novu lekciju pišući kredom po tabli i s vremena na vrijeme se okrećući ka odjeljenju, te je tako vidio nas potpuno zanesene i prišao nam je, nijesmo ga ni čuli ni viđeli! Oduzeo nam je karte i poslao nas kod direktora Vasilija Filipovića. Mi smo direktoru iskreno ispričali što se dogodilo a Vasilije, divan čovjek, gospodin, se nasmijao i tražio da mu obećamo da se to više neće ponoviti. Mi smo obećali ali i shvatili njegov smijeh jer je cio Titograd znao da je Branko pokeraš isto tako strastven kao i pušač.

Kako, otkud i od koga ali smo saznali da su Branka mršavog i štrkljastog od djetinjstva zvali Pirun (viljuška). Dobro pazeći da se ne izlanemo pred njim, nasamo smo govorili: Pirun ovo, Pirun ono... Jednom prilikom kad nam je nesrećnim slučajem poginuo drug, cijelo odjeljenjena na čelu sa Brankom se pješke uputilo u Tološe na pokajanje. Poslije kafe i Loze došlo je vrijeme da sjednemo za sto. Svi smo bili ojađeni Boškovom smrću i nikome nije bilo do hrane ali običaji su običaji i valjalo ih je poštovat. Svi smo bili pod stresom ali kada je Boškov otac videći da se niko ne prihvata hrane, rekao Branku: Nu Profesore uzmi pirun i nabodi nešto, nas je podušio nezaustavljivi smijeh ma koliko smo se trudili da ga sakrijemo. Zamalo pa bruka! Onda je jedna naša drugarica prišla ocu i šapnula mu o čemu se radi, zbog čega je smijeh. I on se jadnik nasmijao, uzeo je svoj pirun i nabo komad mesa i stavio ga u Brankov pjat.

Poslije one nezgode sa pokerom, Pirun bi s vrata bačao dnevnik na katedru i odsječno: Mikele i Garo na tablu! U onoj rubrici za ocjene nakupilo se jedinica-tačkica, sjećam se da je naš predivni profesor Filosofije Vjenceslav Čižek, duhovito komentarisao: Mikele, gledam rubriku za matematiku i izgleda mi kao da se muva posrala.

Bio je dobar matematičar ali loš predavač, nije uspijevao da nam jednostavno prenese ono što je predavao. Samo su Vesna, Puco i Tolja kojima je matematika bila u krvi, mogli to da shvate i razumiju. Što se tiče Nacrtne geometrije, e tu sam ja bio car! Moja urođena sposobnost da se odlično snalazim i u ravni i u prostoru, činila je da se osjećam ka riba u vodi. Branko je to shvatio poslije prvog pismenog iz Nacrtne. Da ne zaboravim, poslije onog incidenta, prebačio je Gara i mene u prvu klupu koja se naslanjala na njegovu katedru. Ja sam svih pet zadataka uradio za manje od deset minuta i kao neprimjetno sklonio ruku da bi Garo mogao da prepiše a i ona dvojica iza nas. Pirun je to ipak vidio, uzeo mi svesku, pogledao je, pa mene, opet svesku, upisao crvenom olovkom peticu i reka mi: Idi napolje, prošetaj malo, zapali i nasmijao se. Nikada više nijesam radio pismeni iz Nacrtne ali me izvodio na tablu da objasnim i nacrtam neku novu lekciju.

Pred sami kraj četvrte godine, desetak nas, sa nama i njegov bratanac Nikola, ubijeđeni da ćemo godinu završiti sa kecom iz matematike, otišli smo Petrovac da se iskupamo i nauživamo. Spavali smo kod našeg starijeg druga u bašti i bilo nam je lijepo. Bio je početak maja mjeseca, more je bilo toplo a turisti još ne bijahu stigli, cio Petrovac je bio naš. A onda jednoga dana na plaži se pojavi naša drugarica i obavijesti nas da je Branko odlučio da svima popravi jedinice pa na Maturskom, kome opanci, kome obojci! Vratismo se mi a Vesna, Puco i Tolja nas u subotu i neđelju spremiše koliko god su mogli. Pojavismo se u poneđeljak svi na času, prethodno smo nabavili ljekarska uvjerenja. Gledajući moje opravdanje, Branko reče: Bogami si Mikele dobro pocrnio od tog bronhitisa. Sjedio sam po ljekarskom nalogu na terasi spram sunca pa me ufatilo, odgovorih. Dobro, dobro, izađi na tablu da vidimo što znaš. Izvukoh trojku, tako bi i sa ostalima, ko dvojku, ko trojku ali svima nam zaključi prelazne ocjene.

Branko Pirun iako je bio mlad, bio je i vrlo konzervativan. Nije nam došao na proslavu mature jer je smatrao da je fiskulturna sala gimnazije sasvim odgovarajuće mjesto za proslavu maturske večeri. Ali nas je ipak prijatno iznenadio. Bili smo otišlu đuture u Budvu, pozvala nas je majka našeg druga Mikana da provedemo nekoliko dana u njihovoj kući koja je tada bila jedna od nekoliko u budvanskom polju, kupamo se i družimo. Bilo nam je prelijepo, povazdan smo se kupali, pomagali Mikanovoj majci oko spremanja hrane za nas bar petnaestak, družili se, pričali do duboko u noć a često smo znali i zoru da dočekamo. I onda nam stiže vijest da nas je Branko pozvao da se nađemo za dva dana u bašti hotela Crna Gora. Skupismo nešto para, svako je dao koliko je mogao, naša drugarica Boba je kupila najskuplje Pelikanovo pero i olovku u lijepoj kutiji. Vratismo se u Titograd, uredismo se i oko sedam uveče, pravac u baštu. Za dugačkim stolom, Branko je tražio da spoje pet, šest stolova, čekao nas je razredni sa ženom. Ustao je kad smo pristigli i sa svakim se poljubio i čestitao nam položeni maturski. Predali smo mu poklon, on dugo nije htio da ga prihvati ali smo uz pomoć njegove žene uspijeli da ga ubijedimo. Muzika je svirala u bašti, Branko je otplesao sa svakom našom drugaricom a mi smo plesali sa njegovom ženom. Lijepo se ispričasmo, prodružismo i na kraju veselo rastasmo.

Dvijehiljadite kad sam imao izložbu u Galeriji centra za savremenu umjetnost u Podgorici, Branko je već dvije godine bio mrtav kao i većina naših profesora.

Kako god bilo, oboje su mi ostali u lijepom sjećanju.