Prošlo je više godina od zadnjih američkih predsedničkih izbora, a afera ruskog mešanja u njihov ishod još uvek je ništa manje aktuelna. Jer, demokratska kongresna većina i dalje uveliko preti Trampu impičmentom, sve zbog navodnog nestašluka nekolicine ruskih hakera, koliko god sve to na prvi pogled uopšte i delovalo neverovatno. Sad tema bloga i nisu toliko ti sami izbori, već pre pitanje da li je moguće da se tako nešto uopšte i dešava :), odnosno, koliko su se možda ranije i neke druge zemlje mešale u tuđe izbore, uključujući u to i same SAD. A opet, zašto stati samo kod izbora - zašto se ne bi otišlo dalje, do nekih dalekosežnijih i dugoročnijih spoljnih uticaja, počev od smena vladara, ukrupnjavanja ili cepkanja država, pa sve do promene čitavih političkih uređenja i sistema (evo i aktuelnog primera Venecuele). Jer, tu, između ostalih, i Rusija konja za trku ima, bar kada su u igri teorije zavere o uticaju SAD na njenu unutrašnju politiku.
Naime, svi se dobro sećamo na koje se sve nesrećne načine raspadala Jugoslavija, ali da li se iko seća ijednog metka ili pokoje teške reči izgovorene prilikom raspada Sovjetskog Saveza. Dobro, bilo je više naknadnih potresa u vidu neuspešnih pokušaja puča stare garde (kojima su se izgleda i mnogi izvan Rusije neosnovano obradovali), kao i nekolicine lokalnih ratova, ali ničega razmere loma koji se desio prilikom raspada SFRJ. A opet, Rusija je u svemu tome izgubila znatan deo teritorije koju je ranije imala, uz desetine miliona sunarodnika koji su ostali u novonastalim državama.
Sad, mnogi će reći da je pad Sovjeta na određeni način u ekonomskom i političkom smislu delom bio i izvestan. To da je pomenuti sistem upao 80-ih u ozbiljnu ekonomsku krizu znaju svi, uz bezbroj različitih tumačenja i objašnjenja. Počev od toga da je za sve kriv niko drugi do drug mikroprocesor sa svojom bratjom integrisanim kolima, preko onoga da su SAD za razliku od SSSR-a, između ostalog, iznašle i različite načine kako da globalno komercijalizuju rezultate biliona vrednih istraživanja u vojnom, obaveštajnom, kao i ko zna kom sve već ne sektoru, pa nadalje.
Ne znam, interesantno bi bilo saznati kako i ruska javnost na sve to gleda. Teorija, kako se da videti, ima bezbroj, gde je u blogu pomenuta i jedna od onih "začinjenijih", koja se graniči sa istorijskom naučnom fantastikom. Naime, radi se o u Rusiji izuzetno rasprostranjenom "Dalesovom planu", za koji, što je posebno interesantno, u SAD teško da je malo ko do sada uopšte i čuo.
Naime, radi se o priči koja je postala popularna 90-ih i posebno 2000-ih, o kojoj je do danas objavljeno više knjiga, kao i bezbroj fotokpiranih, geštetniranih i digitalizovanih pamfleta, od kojih mnogi i dan danas kruže Rusijom. Jer, po toj priči, tokom 40-ih godina prošlog veka prvi civilni direktor obaveštajnog sektora u SAD Allen Dulles, da li tokom samog II sv. rata ili neposredno nakon njega, uveliko je razmišljao o tome na koje bi sve načine mogao da doaka tadašnjem savezniku SSSR. Sad, blickrig je očigledno bio nemoguć, posebno uz izglednost nuklearnog oružja, iznurivanje trkom u naoružavanju i bezbrojnim lokalnim ratovima - možda delimično. Ali, za finalni udarac - ipak je izgleda bilo neophodno nešto sasvim drugo.
Naime, prema pomenutoj, po mnogima prilično rasprostranjenoj teoriji zavere, Rusiju je trebalo poraziti sistematskim unutrašnjim podrivanjem osnovnih društvenih vrednosti, koje bi po potrebi moglo trajati i decenijama. Neke od ključnih crta pomenutog plana bile su sledeće:
• Uz pomoć lokalnih saradnika, saučesnika i pomagača u svest ruskog stanovništva usađivati kult nasilja, nepoverenja i izdaje.
• Korumpirana birokratija bi bila uzdignuta do nivoa najviše vrline, gde bi se na iskrenost, lepo vaspitanje i manire posmatralo kao na beskorisne i anahrone elemente vredne ismevanja i poruge.
• Tiho i vešto bile bi kultivisane i veličane sledeće osobine - grubost i drskost, laž i prevara, pijanstvo i zavisnost od droge, životinjski strah svih od svega, nepristojnost, nacionalizam i sukobljavanje sa drugim etničkim grupama, uz gajenje prezira drugih prema ruskom etnosu.
A, evo i isečka iz "originalnog" dokumenta "Dalesovog plana", za koji mnogi veruju da u stvari predstavlja fikciju ruskog pisca Anatolija Ivanova, objavljenu u nešto izmenjenoj verziji 70-ih godina u njegovom romanu "Večni zov", inače zabranjivanom u više navrata kako od sovjetskih, tako i od mnogih naknadnih cenzora:
" "
Od početka devedesetih, kada je postao prilično popularan, „Dalesov plan" je uspeo da zaokupi pažnju različitih slojeva ruskog društva - počev od mnogih pisaca i filmadžija, preko pripadnike akademske zajednice i državnih struktura, verskih zajednica, pa sve do ekstremne levice i ništa manje ekstremne desnice, garnirane neretko i neizbežnim antisemitskim elementima. Ili, što je neko duhovito primetio: „Dalesov plan, naravno, uopšte i ne postoji, ali uprkos tome prilično efikasno deluje."
Sad, zašto bi na kraju sve ovo uopšte ikoga i zanimalo. Pa na primer možda delom i zbog toga što aktuelni progon ruskih izbornih veštica u SAD, jednako verovatno koliko i priče tipa „Dalesovog plana" u priličnoj meri pokazuju koliko su još uvek duboke podele, nepoverenje i niska očekivanja prisutni i projektovani u odnosima između SAD i Rusije.
A, možda, i to koliko teorije zavere u stvari i umeju prilično ozbiljno da zaokupe svakodnevni politički život neke zemlje. Jer, ko zna, možda će se na aktuelna previranja u SAD o uticaju Rusije na izbor Trampa, koja trenutno dopiru do samih vrhova njihovog političkog establišmenta, za 10-20 godina gledati manje više slično kao i na bilo koju drugu teoriju zavere, tipa „Dalesovog plana" ili njemu sličnih.
Što ih sve zajedno nikako ne sprečava da s vremena na vreme savršeno posluže kako bi se za nešto loše u nekoj zemlji, kao i za mnoge od njenih političkih neuspeha optužio neko drugi.