Muljavo vreme napolju ... Lebdi neka trula kišica. Nit zima, nit znaci proleća. Kao da se sve zaglavilo u sivilu... Šta vele vesti? Zaustaviti građanske proteste zbog toga što „nije trenutak“, jer navodno slabe pregovaračku poziciju Srbije pred finalizaciju „dijaloga“ s Prištinom? Ne znam. Tako reče Jelena Milić jutros, u utorak, 12.02.2019. godine. Aman. Nije li tokom poslednjih 30-ak godina dovoljno opstruiran svaki pokušaj demokratizacije ovog društva, i to najčešće pod izgovorom da ti razmaženi zahtevi ne bi trebalo da se plasiraju „baš sad“, kad se oko Kosova bije odsudna bitka.
Da li namerno ili slučajno, pomenuta jutrošnja izjava ide u korist određenim strukturama. Za kosovo su mnogi zainteresovani. Mi valjda najviše. S tim što se kao građani o tome najmanje pitamo. Kosovo je iznad svega element neprestane obnove života ovdašnjeg režima, koji se 7-8 decenija manje-više nikada u svojim dubinskim strukturama nije ni menjao (manimo se 5-oktobarskog pokušaja, kao i idiotske propagande da je to najgora vlast i da sve što je loše počinje 2000-te). Eto, opet, na žalost, situacije u kojoj se po ko zna koji put mora konstatovati da je Kosovski čvor (koji nije ništa novo i kao takav datira mnogo vremena unazad) jedna za režim uvek dobrodošla tema. Što veći problem oko Kosova, to bolja prilika za dokazivanje jeftinog patriotizma, i, u skladu s tim, moralno opravdanje da se svaki glas protivljenja očajnoj unutrašnjoj politici okarakteriše kao pokušaj rovarenja, nanošenja štete domovini, akt izdajništva ... Kosovski problem je za devijantne „patriote“ nezamenjiva hrana. Naprosto, duboko u srcu, onako prikriveno, oni osećaju radost, svesni da to jača njihovu poziciju, koja se odlikuje raznim ličnim koristima i skoro svim mogućim zloupotrebama institucija države Srbije. Licemerje najgore vrste zablatnjavilo je skoro svaki pedalj „domovine“. Javni prostor je zagađen, dekadencija je na vrhuncu, mrziteljstvo pojedinačno i grupno postaje gorivo skoro svih „kreativnih“, javnih aktivnosti. Nije li već to, taj ambijent, sam po sebi, preduslov da se kosovski problem nikako ne reši? Šta se uopšte, ikada, moglo rešiti plitkom pameću i negativnom energijom? Nikada ništa. Mogla se samo multiplikovati negativa, zlovolja, nove nesreće ... Tako ustrojena, tako slaba Srbija naravno nije kadra da reši bilo koje ozbiljno pitanje, a nekmoli zamršenu i na svaki način iskomplikovanu kosovsku dramu.
U službi daljeg održavanja tako nejake i sluđene Srbije, već samim tim što opovrgava svrsishodnost protesta koji za cilj imaju ozdravljenje i jačanje društva, jeste i taj apel koji odjutros stiže iz određenog dela nevladinog spektra, sve pod izgovorom brige za sudbinu famoznih pregovora. Podstiče se žurba, da se stvar reši što pre, ako može odmah. Ko zna zašto je to dobro. Uostalom (dozvolimo i malo sarkazma), to su pregovori u kojima, koliko sam obavešten, mi vodimo sa 5:0 (pa nam je, heh, valjda u interesu da se meč prekine odmah, pri ovom za nas krajnje pozitivnom rezultatu). Tako bi i narečeni nevladin sektor i mi mogli da imamo isti cilj, da se stvar čim pre salomi preko kolena. Pomenuti apel naravno nije motivisan željom za stvarnim rešavanjem teške kosovske zavrzlame, već je motivisan postizanjem koristi jedne od strana upletenih u pomenuti problem, a to je interes zapadne alijanse. Da. Ako se nekome sa strane čini da je formiran jedan vlastodržac koji može da ispuni određene ciljeve i zadatke, svakako da građanski protesti protiv njegove apsolutističke vladavine iz ugla tog "posmatrača" sa strane nikako nisu rado viđeni. Svakako da će biti izdvojenih glasova onamošnje javnosti kojima se izražava briga za stanje demokratije u Srbiji, slobode medija ... No, to se tu i tamo ispušta u etar nadasve zato da bi se održala demokratska reputacija zapada. Praktično se ništa neće preduzeti.
O kosovsku nesreću skoro svi su se ovajdili. Ili će tek. Kako god, Kosovo obezbeđuje da se svaki pokušaj demokratizacije Srbije markira kao akt perfidne ili ogoljene veleizdaje. Manje-više. Precizno javno (zvanično, u dnevniku) imenovanje te pojave zavisiće isključivo od momentalnih okolnosti. Ali, kako god da se protesti imenuju, suština javne poruke je ta, da se radi o rušiocima društva. Jer ometaju vlastodršce koji tako neumorno delaju da se stvar na jugu reši.
Nego, valja postaviti jedno nezaobilazno pitanje - Po čemu su sad važniji (od protesta) pregovori sa Prištinom, kako kaže deo nevladinog sektora, nego što su bili i što će biti u bilo kom drugom trenutku dugog dosadašnjeg i dugog budućeg istorijata „rešavanja“ ovog problema? Nije li se to pitanje moglo postaviti maltene bilo kog časa? Po čemu je ovaj čas toliko važan? Pa, jedino sa aspekta zapada, koji je zacrtao da se ove godine mora načiniti sveobuhvatan, pravno obavezujuć sporazum. Nek stoga u Srbiji prestanu protesti, neka stoga u Srbiji prestane život. Sve se mora podrediti „rešavanju“. Srbijanskom režimu „rešavanje“ u krajnjem saldu ne odgovara, jer gubi taj bogat izvor demagogije i održavanja na vlasti, s tim što režimu, razume se, takođe ne odgovaraju protesti. Uostalom, vodimo sa 5:0, pa možemo kratkim pasovima da zadržavamo loptu na sredini terena, nervirajući grogiranog protivnika. Logično je da slično, status-kvoovski kalkuliše i veliki istočni brat. Makar i da nema tih oprečnih interesa i uticaja sa strane i iznutra, kosovsko pitanje bi i dalje ostalo dovoljno teško i ostalo bi još zadugo kao hronična nevolja ovdašnjeg još nekako živog sveta. Stoga ovi "dobronamerni" pomagači nisu neophodni. Ali, istovremeno, oni su neizbežni. Poenta ne postoji. Jer je ovde u pitanju "jedinstven slučaj": Kosovo.