Da vam ispričam vic. Seli tako na klupu: jedan Srbin, jedan Crnogorac, i jedan Slovenac. I sad ja ne znam kako je to baš sve bilo, ali uglavnom ovaj naš je ispao najpametniji (svi usmeh). Mislim da sam ga već pričao. No vic je to nad kojim već vidim oblake nadvijene u vidu mnogobrojnih pitanja i konstatacija.
To su ti druže sve Srbi na slici.
Još je Njegoš…
Njegov otac je išao dva puta na Hilandar...(false news ali odlično zvuči).
Da je ostala Jugoslavija…
Ko je čiji naš? Ko smo to mi?
Da smo bili pametni 1918…
M`da…
I tako dalje.
Već letimičnim posmatranjem fotografije, međutim, uz skoro nimalo napora možemo razvejati sve te oblake bez imalo truda da na pitanja odgovorimo, a konstatacije komentarišemo. Deluje da tog Srbina, tog Crnogorca i tog Slovenca takva pitanja ne bi ni najmanje zanimala. To mi uliva optimizam. Ne znači da će, nas, ta pitanja prestati da zanimaju. Ali, mi ćemo umreti pre njih. To mi takođe uliva optimizam.
Ostaje da se vidi da li će neki drugi iz te generacije (za koju pišu da će njeni pripadnici živeti po stotinak godina uz brižljivu ishranu i očekivani prodor na polju nanobioloških okrića), ipak prevladati u svojoj uskogrudosti, zlobi, pokvarenosti i čistoj gluposti kojima smo ih obilato opskrbljivali, da li će, dakle, naša predaja sa kolena na koleno svih tih zamera iz kojih se rađaju uskogrudost, zloba i pokvarenost (glupost obaška), uspeti da štafeti obezbedi još jedan krug. U kom slučaju mi ideja da ćemo mi umreti pre njih, paradoksalno, opet uliva optimizam.
Ili će pobediti likovi poput ovih sa fotografije. Uz pravilnu ishranu, i što skorašnji prodor na polju nanobiloških otkrića, možda doživimo da to i vidimo, što mi, kontradiktorno, isto tako uliva optimizam.