(sasvim licno)
Dan pre nego sto sam planirao sam iscrepeo to do listu. Ostalo je jos samo da ubacim u torbu stvari koje su mi bile neophodne ovih par dana ukljucujuci i ovaj komp, da cimnem Azeria (drugar iz Azebejdzana koji treba da mi pomogne sa stvarima do stanice) i da mu javim da se polazak pomera za sutra i to bi otprilike bilo to. Jedino jos sam da se naviknem na ideju posle dve godine i 25 dana definitivnog odlaska. I povratka.
Kontam da sada nece biti zaniljivo kao sto je bilo prethodnih puta kada sam dolazio u “goste“ i na kratko a dok sam bio tamo maltene nisam imao nikakvih obaveza.
Ima fora u nekom filmu kad tip koji se ofarabao u crnca da bi dobio mesto na univerzitetu kaze sad znam kako je biti crnac a devoka crnkinja koju je u medjuvremenu upoznao mu kaze ne znas jer ti si uvek znao da u svakom trenutku kada pozelis mozes postatati belac. Valjda tako i ja. Ove dve godine su bile dovoljne da zaboravim zasto ljudi u Srbiji non stop pokasavaju da odu. Valjda je to neki odbrambeni mehanizam. Lako zaboravljamo lose. Ali ok. Zelim da se vratim. Srbija je moje parce svemira. To je jedan od onih stvari kojíh pre odlaska nisam ni bio zaista svestan a zbog kojih je sav trud bio vredan.
Iako sve volim da racionalizujem, odluka je dobrano emotivna. Zato sam za slucaj nuzde, za ne daj boze, kao ZNJ plan uporedo sa spremanjem za skori odlazak kupio povratnu kartu i pripremio sve sto je bilo potrebno za jos brzi povratak.
Nadam se da ce ta povratna karata ostati neiskoriscena. Do tada...
Danke Deutschland. Es war prima. Aber ich gehe nach Hause.
A mi se od danas citamo iz Srbije.
Pozdrav svima.