Budućnost

Prepodobni Jov

kosta.babic RSS / 25.02.2019. u 14:02

 1.

Počinjem da se budim. Ali ne znam gde sam.  Mračno je.

Čujem kloparanje točkova. Ujednačeno klip klap, pa pauza i opet taj isti zvuk.

Nije mi hladno,dobro se osećam.

Pokušavam da se setim.

Ne ide. 

Ponovo me budi pisak lokomotive.

Javljaju mi se fragmenti sećanja.

Goli otok.

 

Logor za prevaspitavanje nepoćudnih. Mašina za slamanje karaktera.

Mesto za ispiranje živog ljudskog uma dovedeno do savršenstva.

Nije mi teško padalo da prevlačim gomile kamenja sa jednog mesta na drugo sve trčeći pod korbačima čuvara. Nisu mi teško padali njihovi povici  -Bando,pokaj se!

Imaju oni i suptilnije metode.

Čoveka nije teško slomiti naročito ako imate već slomljenih koji ih podržavaju. Tu već dolazi do izražaja psihologija mase.

Ljudi su čudna stoka.

Bivalo je da dođu drugi pritvorenici i pokušavaju da tobož prijateljski ispitaju šta ja zapravo mislim, da li sam se revidirao? I tu nije dovoljno samo reći da ja sad drugačije mislim, podržavam put i delo druga Tita i našeg rukovodstva.

      Međutim trebalo je to i dokazati. A to je značilo psihičko mučenje novopridošlih zatvorenika, cinkarenje bez stvarnih dokaza. Svako prijavljivanje islednicima donosilo je makar i malu korist. Bilo da je to dozvola za paket od porodice sa parom vunenih čarapa ,dve jabuke ili par rečenica na istrgnutom listu papira. Sve je to zavisilo od volje islednika.

  Ja nisam imao stomak za to.

Ponovo me probudila škripa kočnica.

Dugačak pisak i ponovo kloparanje točkova voza.

Bio je sa nama jedan lekar koji se još nije revidirao, rekao mi je da kaustična soda ukoliko se popije  izaziva krvarenje u želucu a vrlo brzo i smrt.

Počinje da me boli ne samo stomak već i cela utroba. Hladno mi je. Drhtim.

Sećam se. Popio sam nekoliko gutljaja štajng sode, one kojom se peru klozeti.

Hoću da prekinem ovu agoniju. Rešio sam da umrem. Ne mogu više.

Budim se na mahove a ne znam da li sam zaista budan. Očigledno sam u nekom polusnu u vagonu nekakvog voza ali za gde? Da li sam sam ili su oko mene već umrli pa su ih naslagali kao cepanice. Ne čujem ljudski zvuk, ne čujem kašalj, ne čujem ropac.

       Kroz glavu mi prolaze slike osuđenika i čuvara,islednika i cinkaroša. Mogao bih da im se setim imena ali čemu to?

Đavo s njima.

Da li su me to onako polumrtvog spakovali da umrem na nekom drugom mestu?  Ili usput? Njima je očigledno svejedno.

    U jednom trenutku kroz  pukotinu na vagonu ulazi prvi zrak sunca,  para oči.

Ležim na podu stočnog vagona pokriven samo vojničkim ćebetom. Oko mene nema nikog sam sam. Ispod mene malo rasute slame. Ne mogu da se pridignem sve me boli.

U jednom trenutku vrata vagona se otvaraju. Imam utisak da je sunce već odskočilo. Ulazi uniformisani stražar i spušta mi pored glave manjerku sa vodom. Žmurim, ne želim da otkrijem da sam živ. Bojim se da je dobio naređenje da me dotuče.

Stražar izlazi i zatvara vrata vagona. Manjerka sa vodom ostala je pored mene. Ubrzo voz polazi. Nekako polunagnut uspevam da otpijem po neki gutljaj.

          Misli su mi sve jasnije.

Šta li je sa mojom Jelenom?Kako je sve ovo podnela? Kako su deca? Da li im je neko za ove dve godine otvorio vrata? Da li im je pomogao? Da li im neko svraća iz našeg sela ili su svi i dalje uplašeni?

Moja Jelena je jedna mala ženica lepih i sitnih crta lica, ne mogu da se setim kako smo se upoznali, da li je to bila seoska slava?

Prvo dvoje dece nam je umrlo odmah posle rođenja. Treće dete je zaživelo, zvali smo je Nada mada joj to nije pravo ime. Odmah posle nje rodio se i sin.Oboje su odrasli i sad imaju dvadesetak godina.

         Kroz šta su oni prolazili s obzirom da im je otac informbirovac? Da li će mi oprostiti?

2.

 

           Jednog dana kroz selo se šapatom proneo glas; Austrougarska je objavila rat Srbiji.Vojvodina je bila deo crno žute monarhija i ubrzo je počela regrutaciju Vojvođanskih Srba u vojsku. Imao sam šesnaest godina i još nisam dobio poziv za regrutaciju. I dalje sam obrađivao zemlju i izdržavao porodicu.

Vrlo rano sam ostao bez oca,imao sam samo trinaest godina. Stariji brat  se odelio, ja sam ostao da brinem o majci,mlađem bratu i sestri. Morao sam da prihvatim poslove koje je naš otac do tada radio.To su bili teški poljski radovi.U praskozorje je odlazio na njivu kolima koja su vukli konji. Kad bi stigao morao je prvo da sa kola skine plug i ispregne konje. Zatim bi ih prezao u plug i orao. Zemlja je često bila tvrda a on suviše slab da zaore dublju brazdu. Nije mi puno pričao o svom detinjstvu misleći da je to nešto obično, nešto što mu je Bog odredio.

A voleo je konje i voleo je plodnu Banatsku zemlju,pa mu sve to i nije teško padalo.

U osnovnoj školi bio sam dobar đak. Onako za sebe, potajno, želeo sam da upišem mehaničarski zanat ali  se za veće škole nije se imalo para.Trebalo je nešto odvojiti za brata i sestru. Majka je u kući doprinosila koliko je mogla. Obrađivala je baštu pored kuće,kuvala i prala decu, gajila piliće i svinje, onako kako je podela posla na muške i ženske u to doba nalagala.

Redovno sam išao nedeljom u crkvu. To je bilo više od običaja, to se moralo. Prosto, bilo je nepristojno ne doći. Odrasli su me pozdravljali klimanjem glave kao sebi ravnog, kao uglednog domaćina koji je izdržavao svoju porodicu. Meni  je to puno značilo.

U selu,gde sam rođen i gde sam živeo postoje  dve crkve. Jedna je rumunska a druga srpska pravoslavna crkva. U jednu su išli Rumuni u drugu Srbi i to je jedino gde su se razdvajali. U svim ostalim prilikama bili su zajedno. Srpska deca su se česo nemajući vršnjake Srbe, igrala samo sa rumunskom decom i odlično naučila taj jezik. Mali Rumuni su bez izuzetaka govorili Srpski. Bilo je i mešanih brakova,gde je u jednoj rečenici bilo i srpskih i rumunskih reči,a ipak su se odlično razumeli.

Posle Bogosluženja na red je dolazio nedeljni ručak.

 U gostinskoj sobi,sa ulice, između dva prozora,duplirca i onog drugog visila je ikona sveca. Ispod  nje se palilo kandilo o krsnoj slavi i svim većim crkvenim praznicima. Podno ikone bio je veliki sto na kome se služila slavska trpeza. Na ovaj sto polagao se i upokojeni član porodice da bi ga celivali pre nego krenu put groblja. Tu se ručavalo samo nedeljom. Moja dužnost je bila da pre ručka izgovorm  molitvu što sam sa zadovoljstvom činio. Ostalim danima jelo se u letnjoj kujni ispod ambara u kome su se čuvali kukuruz i pšenica do prodaje.

U svojoj dečačkoj glavi mislio sam da će moja lojalnost bogu biti uzvraćena.

Duboko u pamćenju ostala mi je propoved  sveštenika.

 -Knjiga o Jovu pravednom. Kolika je to vera u Boga i šta je pretrpeo zarad verovanja u nešto.

Bog  je dozvolio sotoni da iskušava Jova. Razorio mu kuću i imanje,uzeo mu najmilije.Uzeo mu sve materijalno ali dušu nije.Pomišljao je  Jov posle svega da prekrati život ali nam je pop objasnio da je to Božija volja i da jedino On ima moć da upravlja time.

Uz sve obaveze stizao sam da pevam u crkvenom pevačkom društvu.Voleo sam i da čitam. Iz seoske biblioteke uzimao sam knjige i čitao ih uz petrolejku .

3.

Malo stariji od mene, povratnici sa fronta,vojnici na odsustvu,pričali su strašne priče o ratu. Mladići iz mog sela bili su na skoro svim frontovima Evrope.Naročito na Italijanskom i u Galiciji.

Najteži je ipak bio južni front. Južno od Dunava bili su takođe Srbi. Pričali su mi da je iza regruta Srba iz Vojvodine uvek išao jedan Austriski oficir sa pištoljem u ruci. Kad bi primetio da neko puca u vis, ispalio bi metak u glavu nesrećnika.Za namerno  samo ranjavljenje  takođe je sledio metak.

Hiljadu devetso šesnaeste,kad sam napunio osamnaest godina, stigao je poziv za regrutaciju.Prvo pregled kod vojnog lekara u Pančevu a zatim zna se; Na front. Nisam hteo da pucam na svoje, na Srbe sa one strane Dunava.

Neko u selu mi je rekao rekao da ubrizgam  sebi u nogu žuč od ovce. Odmah sam se rastrčao po komšiluku da vidim je li neko skoro klao ovcu. Imao sam sreće. Ljudi su tog dana klali i još nisu bacili iznutrice.Našao sam žuč i sipao u flašicu sa vodom. Odnegde sam našao i špric za injekcije sa iglom. Noć pred polazak na regrutnu komisiju  ušpricao sam to sebi u nogu. Sledećeg jutra noga mu je bila užasno otečena i plava. Jedva su me utovarili na seoska kola i odveli kod vojnog lekara u Pančevo.

Sutradan  su me oterali u vojnu bolnicu na Petrovaradinu. Posle petnaestak dana noga je počela da splašnjava. Jednog jutra u vizitu je došao mađarski doktor pogledao mi je nogu i rekao:

-Ovaj je dobar, može na front.

4.

Zaspao sam na podu vagona.

          Ponovo sam se probudio ali u bolnici.Ako sam se zaista probudio?

Oko mene bolnički kreveti i u njima neki nepoznati ljudi. Da li su i oni sa fronta?

Pitao sam na mađarskom čoveka koji je ležao najbliže meni: Kad doktor Geza ide u vizitu?

Gledao me je prilično čudno.

Pitao sam još : Koja je ovo godina i da li je ovo vojna bolnica u Navom Sadu?

-Ne, rekao je: Ovo je pančevačka bolnica.

Ko me je doveo ovde i kako?-Doneli te nekakvim vozom.

 Trebalo mi je par dana da shvatim da su me iz voza preneli u bolnicu.

Prezdravio sam.

5.

Idući ulicom ka kući primetio sam da moji doskorašnji prijatelji , komšije prelaze na drugu stranu ulice verovatno plašeći se da me oslove.
Obazrivo sam otvorio kapidžik.

Moja Nada je vrisnula :  TATA !.

 Zagrlila me a u očima su joj bile suze. Viknula je: -Mama došao je tata. Izašla je i Jelena ,zagrlila me i poljubila u obraz .

Posle par dana pitao sam moju Jelenu : ”Gde nam je traktor i vršalica?”

Rekla je: –došli su neki ljudi i oterali.

 Gde?

U zem zadrugu. Mi smo morali da im damo jer su rekli da smo kulaci.

Uzeli su nam i nešto zemlje i upisali nas u zadrugu.

 

 

6.

1928 god.Počela je hiper inflacija. Rate za otplatu traktora i vršalice bile su sve veće. Hteo sam da znam šta se događa?

Otišao sam u seosku biblioteku i od svih knjiga koje su imale veze sa ekonomijom ponudili su mi knjigu Karla Marksa - Kapital.

Pročitao sam i ništa nisam razumeo. Naročito poglavlja kao : “Fetiški karakter robe”.

Nekako u to vreme počele su da stižu vesti iz Rusije. Ideja Komunizma , jednakosti i ravnopravnosti bila nam je bliska . Ideja besklasnog društva u kome svako radi koliko može a dobija koliko mu treba.

Drug Staljin je postao naš ideal. A Rusija zemlja pravednog života.

U druga Staljina gledali smo kao u boga. Nekog ko zna šta hoće i šta treba da bi ljudi živeli bolje i srećnije.

Komunistička partija je zvanično bila zabranjena ali smo mi  pored pretnje od agenata nalazili načina da se okupljamo i diskutujemo. Ne retko smo slušali radio Moskvu.

 

7.

Početkom 1941. Postalo je izvesno da je novi rat na pomolu. Okupirana je Poljska. Znali smo da je Staljin potpisao sporazum sa Hitlerom ali smo bili ubeđeni da on zna zašto to treba. Hteo je da dobije u vremenu i spremi se za rat sa Nemačkom. Krajem marta te iste godine sprovedena je opšta mobilizacija. Par  dana smo proveli u topovskim  šupama u Sarajevu. Zadužili smo uniforme i čekali. Jednog  jutra, ubrzo zatim, probudili su nas povici na nemačkom.

Svuda oko nas su bili vojnici vermarhta  sa uperenim puškama. Saterali su nas u stočne vagone voza za koji nismo znali gde ide. Nas pedesetak u jednom vagonu. Proneo se glas da će nas internirati za Nemačku. Posle par sati voz se zaustavio. Otvorila su se vrata vagona, svuda okolo bili su vojnici sa psima i uperenim šmajserima ja sam pomislio to je to,kraj. Pustili su nas na kratko da obavimo što se obaviti mora i opet nas potrpali u vagone.

Mi internirci, vojni zarobljenici imali smo nešto bolji tretman od ostalih logoraša.

 Jevrejima,komunistima,ciganima sledovali su konc-logori.

Rasporedili su me u jednu Nemačku kuću , kod Švabice čiji je muž bio na istočnom frontu.

Moja obaveza je bila da hranim životinje i  timarim konje.

Posle par meseci izdejstvovala je kod Nemačkih vlasti da stanijem kod njih u pomoćnoj zgradi. Bio sam joj zahvalan jer nisam morao da pešačim od logora.

Imala je dve slatke ćerkice 13 i 15 godina a ja sam se pitao šta je sa mojom decom Nadom i Ljubum?

 S’ vemena na vreme dobijao sam pakete crvenog krsta. Bilo je tu između ostalog ; par  kocki šećera, neki tvrdi keks i poneka bombona. Ponudio sam  to devojčicama. Nisu smele da prihvate bez dozvole majke. Kad im je mama dozvolila osmehnule su se i rekle –Danke.

Ništa se posle toga nije promenilo. Ja sam i dalje bio ratni zarobljenik na prinudnom radu a rat je još uvek trajao.

Jednog dana proneo se glas-Nemačka je kapitulirala.

Opet su nas potrpali u stočne vagone i poslali kućama.

 

8.

Po selu se pričalo da je moja ćerka sa drugaricama sašila veliku zastavu sa zvezdom petokrakom u čast oslobođenja i da su je okačili na zgradu opštine. Bio sam ponosan na nju.

    Odluka o formiranju Narodno-oslobodilačkog odbora u selu doneta je 9. oktobra 1944. godine. Mene su izabrali za predsednika sela kao osvedočenog simpatizera partije. Prihvatio sam to misleći da će moja vera u Staljina i ideju komunizma pomoći ljudima da bolje žive. Bilo je to vreme kad smo pomagali jedni drugima. Srbi Rumunima, Rumuni Srbima a svi zajedno izbeglicama i kolonistima.

Moj traktor i vršalica vrli su žito često i bez ušura tek koliko za gorivo.

Malo mi je smetalo što su članovi partije uvek bolje prolazili.

Mi simpatizeri nismo znali kakve su direktive odozgo.

 

9.

Početkom 1948 postalo nam je jasno da je naš put u komunizam nešto drukčiji od Ruskog. Nije se to odmah osetilo osim što se govorilo da nas ruski oficiri polako napuštaju i vraćaju se za SSSR. Pričalo se i da primamo značajnu pomoć u naoružanju od Engleske i Amerike. Čuli smo da u Beogradu postoje diplomatski magacini gde su važni drugovi i njihove supruge kupovali engleske štofove i druge kapitalističke proizvode. Nije bila tajna da su partizanski komandanti dobijali na korišćenje vile na dedunju. Sve to se nije uklapalo u moje verovanje u ideju komunizma.

Jednog dana u našu kuću su ušla dvojica u dugačkim kožnim kapusima i rekla  – Pođi sa nama.

Odveli su me u pančevački zatvor. Prvo što su me pitali bilo je

-Da li slušaš radio Moskvu?

Rekao sam – Da

-Kome ti veruješ drugu Titu ili Staljinu?

Rekao sam- Staljinu.

Napravili su zapisnik i poslali me na Goli Otok.

 

10.

Par meseci posle povratka sa Golog Otoka došla su takođe dvojica samo ovog puta u nešto kraćim kožnim mantilima. Pitali su da li možemo da pričamo? Rekao sam da možemo. Rekli su da znaju da su ljudi u selu podozrivi prema meni. Da me izbegavaju. Takođe su rekli da partija brine ne samo o svojum članovima nego i o sumpatizerima. Predložili su da prodam kuću u selu a oni će mi naći posao u Beogradu.  Pristao sam.

Prvog dana na poslu ,znad vrata, nešto kao slavoluk stajalo je:

 “OBNOVA”.

 U stvari bio je to najobičniji otpad kakvih je u to vreme bilo u Beogradu.

Tada sam se setio priče o Jovu pravednom koji je za svoju veru u Boga na kraju bio nagrađen.

Ono što me i dalje kopka je pitanje: Da li sam verovao pogrešnom bogu i da li svaki bog ima  svog  Satrapa?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  

 

 

 



Komentari (8)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Srđan Fuchs Srđan Fuchs 19:02 25.02.2019

Sto godina (srpske) samoće

Rekli bi, bolan, ođe kod nas u pustinju - "Ništa, brale, nisi došao do pokajanja."
Черевићан Черевићан 22:03 25.02.2019

е мој Јово

Da li sam verovao pogrešno

живот нам кратак изазова мноштво
па нека не чуди .....кад се зајебемо,
Балкан је чудо - превирања стална
ал' кад узоћемо ........трајати умемо
looping looping 06:56 26.02.2019

1

1928 god.Počela je hiper inflacija. Rate za otplatu traktora i vršalice bile su sve veće. Hteo sam da znam šta se događa?

kosta.babic kosta.babic 16:39 26.02.2019

Re: 1

looping
1928 god.Počela je hiper inflacija. Rate za otplatu traktora i vršalice bile su sve veće. Hteo sam da znam šta se događa?


Da to je taj traktor.
kosta.babic kosta.babic 16:38 26.02.2019

Prepodobni Jov

Da li su partizani zaista bili komunisti?
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 07:08 27.02.2019

Re: Prepodobni Jov

Onaj idealistični deo kod njih jesu bili. Onaj vlasto- i paroljubiv deo među njima - ne. Utilitaristi kao bilo ko drugi ko želi moć i upravu.
kosta.babic kosta.babic 16:02 27.02.2019

Re: Prepodobni Jov

Srđan Fuchs
Onaj idealistični deo kod njih jesu bili. Onaj vlasto- i paroljubiv deo među njima - ne. Utilitaristi kao bilo ko drugi ko želi moć i upravu.

Srki nisi mi odgovorio na vrlo važno pitanje. Da li svaki bog ima svog sotonu?
Srđan Fuchs Srđan Fuchs 18:12 27.02.2019

Re: Prepodobni Jov

Ma Šejtan je minoran igrač. To je više nekakva Persija i Vizantija stvorila. Rim, ne znam, da drže ljude u strahu. Judeja se uvek ticala Čoeka i Boga.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana