Dođu tako neki martovski dani. Prohuje, protutnje, osunčaju i zasneže ne samo prirodu, već i naše živote.
Jedan takav dan je svanuo u Srbiji, davno, davno i napunio je ulice ovoga našega grada. 27. Mart, dan kada smo rekli ne Trojnom paktu, dan kada je nestao jedan divan svet.
Još kao mala sam učila u školi kako je Knez Pavle izdao našu zemlju i kako su pobegli sa novcem iz Srbije, ostavivši ovaj naš narod na milost i nemilolst nacistima, međutim, bilo mi je i tada malo čudno, da nas na taj način napuste, jer što bi ginuli u Velikom ratu, da bi kasnije tek tako sklapali sporazume sa neprijateljima.
Mučila me je dugo ta naša istorija i način na koji je ona osudila neke nama bitne ljude, ne dajući im nikakvu šansu za odbranu časti, jer kao što znate istoriju pišu pobednici, ali je moje pitanje, ko su pobednici u ovom slučaju.
Oni koji su prodali zemlju tada za šaku dolara, ne bi li spasili Rusiju i Veliku Britaniju, od invazije, i preusmerili sav bes na našu jadnu zemlju, sto je i rezultiralo bombardovanjem na Vaskrs 1941. i dovelo do ulaska u rat, ili On koji je pokušao da spasi šta se spasiti može?
U Srbiji je bilo više britanskih obaveštajaca tada, nego li bilo gde u Evropi.
„Engleski vojni analitičar Lidel Hart, gleda na beogradski puč, kao na samoubilački akt Jugoslavije, koji je najviše štetio njoj samoj...
Čerčil je postao veliki samo zato jer je za očuvanje života jednog Engleza, umeo da žrtvuje čitave narode i države."
Citat iz knjige „Istina o 27 Martu".
Još jedna jako bitna činjenica je ta da su krivi uvek oni drugi, i tako unazad vekovima.
Moja velika sreća u životu je ta što sam upoznala Princezu Jelisavetu Karađorđević i shvatila da nisu pobegli, niti su poneli bogastvo, niti su izdali Srbiju.
Oni su proterani u toku noći. Njena rečenica: „Nataša došli su i odveli nas", će mi zauvek ostati u glavi. Dobro je da su ih pustili žive, i da nisu završili kao Romanovi, jer je tako bilo i planirano.
Ali koliko moraš biti nečovek, pa prekrojiti istoriju, a pritom i uništiti ugled i čast jedne porodice.
Martovsko ludilo je zahvatilo narod koji je neobavešten krenuo u proteste sa transparentima vezanim za potpisivanje Trojnog pakta. Krenulo je neko novo doba.
Po rečima naših roditelja nama zaista jeste bilo dobro i lepo se živelo, ali naplata za takav život je stigla nama i naplaćeno nam je sa kamatom.
Stradanje našeg naroda na ovim prostorima nije donelo nikome ništa dobro, ali smo i dalje potkupljivi, svi i teški na rečima, delima,pogledima i ne menjamo se.
Rehabilitacijom kraljevske porodice, istorija je promenjena, jer je NJKV Princeza Jelisaveta uspela da dokaže nevinost svoga oca pre svega, ali u knjigama i dalje stoji jedno te isto izdajnici i pobednici.
Ovu našu istoriju,sada, sami treba da krojimo, bez uplitanja onih sa strane, apsolutno sami.
Još jedna stvar me je pogodila, izazvana ovim mesecom, a to je da pobedu u Velikom ratu nisu doneli ni Francuzi ni Britanci, već napaćen i izmoren, izgladneli narod koji je probio Solunski front i na taj način doneo pobedu nad zlom. Gde je hvalospev o tome širom Evrope, koja je bogastvo sticala kolonijonijalizacijom i otimanjem širom sveta. Nigde, jer što bi oni tako nešto isticali, kada mi sami potkopavamo našu istoriju i zatrpavamo se sadržajima koji od našeg naraštaja prave neznalice.
Ti ljudi su bili seljaci, radnici, stočari, vojnici i vojskovođe, narod koji je živeo u Srbiji. Običan narod, koji nam je ostavio ovu zemlju u amanet za buduće naraštaje.
Jedna žena je promenila istoriju Srbije, istoriju II Svetskog rata, jedna žena je vođena ljubavlju prema svojim najmilijima uspela da ispravi nepradu i vrati u Srbiju one koji nikada iz nje nisu ni želeli da odu.
Princeza Jelisaveta je vođena junaštvom i srcem pobedila sve i vratila svetlost svojoj porodici.
Mene samo interesuje jedna stvar. Da li će nas Mart zaobići i sada ili ćemo na teži način naučiti lekciju iz istorije?