Priča o vrednosnom sistemu kao ključnoj izbornoj temi u našem društvu nije previše popularna. S izuzetkom Liberalno demokratske partije, pojedinih nevladinih organizacija, par novinara, lista Republika i našeg Bloga njom se gotovo niko ozbiljnije i ne bavi. Naravno, priča o vrednosnom sistemu je priča o odgovornosti i to o onoj vrsti političke odgovornosti koja ne dopušta uzmak niti pak ikome pruža mogućnost za aboliciju ─ bilo za činjenja ili pak nečinjenja, bilo za koalicije, kohabitacije ili pak neprincipijelne ustupke.
Oni koji se samopredstavljaju političkom elitom u ovoj zemlji skloni su da i danas krivce za opšte rasulo moralnog i pravnog sistema u ovoj zemlji krive: komunizam, Tita, Miloševića, sankcije, ratove, NATO bombardovanje... niz slobodno možete dopuniti po izboru. Ipak, ono na šta niko nema niti traži odgovor jeste pitanje šta su uzroci zbog kojih u postpetooktobarskoj Srbiji ─ izuzev u kratkotrajnom periodu vlade dr Zorana Đinđića ─ nije ni bilo ozbiljnijih i sistematičnijih pokušaja vlasti da se toliko potreban nov vrednosni sistem iole preciznije artikulkiše i(li) definiše.
Kao jedini političar na vlasti u našoj novijoj istoriji koji je uspeo ljude da ubedi u to da je reforma društva (ekonomije, privrede, kulture...) lična investicija na korist svakog pojedinca, Zoran Đinđić je najveća propuštena šansa ovog društva. Pre svega šansa za raskid s devetnaestovekovim državnim modelima sabornosti i antievropejstva, ideologije nazadnjaštva i političke opskurnosti, teorije zavera i opsednutosti teritorijama... Šansa za društvo koje ne stvara probleme nego ih rešava, šansa da se u fokus interesovanja politike stavi običan, realan čovek i njegovi isti takvi realni problemi i životne potrebe.
Ukoliko smenu sistema vrednosti posmatramo prevashodno kroz istorijsko širenje ljudske svesnosti , tada je i priča o vrednosnom sistemu zapravo priča o našoj (ne)spremnosti da se integrišemo u novo evropsko društvo. O (ne)spremnosti na poštovanje pravila istih za sve. Ona je toliko potrebna nedostajuća (trenutno manjinska) svest o tome da novo vreme traži nove vrednosti. To je priča o prespavanim vekovima. O raskidu sa despotizmom koji već decenijama ubija ono najbolje u nama. Koji guši svaku inicijativu. Koji različitost uvek posmatra kao pretnju a ne kao šansu.
Nove vrednosti ne mogu da se grade na starim shvatanjima, stoga je završetak sudskog procesa Đinđićevim ubicama, kroz sudsko otvaranje priče o političkim inspiratorima i nalogodavcima zločina 12.marta, uslov za vrednosni sistem koji više neće počivati na prikrivanju zločina ili pak profitiranju od istog.
Pitanje suočenja s našom novijom prošlošću takođe je pitanje od čijeg odgovora zavisi moralna vertikala našeg društva. Hapšenje i izručenje lica optuženih za izvršenje teških povreda humanitarnog prava pitanje je identiteta zajednice – i tu nije niti bi pak trebala i smela da bude reč o odnosu prema bilo kom pojedincu. Tu mora da bude reč o odnosu društva prema zločinu. Bilo kom zločinu i kogod da ga je počinio. Svejedno da li se radi o zločinu koji su (i) u naše ime naši sunarodnici učinili drugima, bilo zločina koje su drugi činili nad nama ili pak onih koje smo u vreme Miloševićevog režima činili samima sebi. Suočenje je neophodno kao garancija toga da je ovo društvo sposobno da uči na vlastitim greškama i sposobno da garantuje da se takve katastrofalne istorijske greške u budućnosti neće ponavljati.
Deo priče o novom vrednosnom sistemu je afirmisanje građanskih i političkih prava i pronalaženje društvenog modela zaštite od nasilja koji ovde nije izgrađen. Društvo u kom zločin mržnje i govor mržnje nisu sankcionisani jeste predmoderno i predmoralno društvo .
Fizički, psihički i moralni imunitet našeg društva prema nasilju govoto da više ne postoji. Uvek se nađe opravdanje i objašnjenje – bez i trunke pomisli na to da opravdavanje zločina znači saučestvovanje u istom. U zemlji u kojoj se neotesanim, poluretardiranim idiotima prašta se sve ukoliko se izjašnjavaju kao patriote po zanimanju, zemlji čija je Skupština sigurna kuća za Mladića, zemlji u kojoj nasilje promovišu ministri i njen premijer ─ sasvim je prirodno i to da se u njoj žrtve nasilja izoluju a da nasilnici bivaju privilegovani ostankom na slobodi.
Na kraju, deo priče o vrednosnom sistemu jeste i lustracija ─ pri čemu posebno mislim na rasvetljavanje uloge srpske intelektualne elite saučesnika i ideologa zločina i ratova devedesetih.
Nemamo problema sa Rezolucijom 1244, ali pregovori nisu sa Francuskom, dijalog je između Beograda i Prištine, kaže francuski...
Trener Milana Masimilijano Alegri smatra da njegov tim nije u krizi uprkos seriji od nekoliko loših reziltata. "Još smo...
Reditelj Branko Baletić filmom „Lokalni vampir“ vratio se režiranju igranih filmova nakon više od dve decenije,...
Grčki premijer Lukas Papademos obećao je da će "učiniti sve što je neophodno" kako bi spasao međunarodni paket pomochi...
The Serbian men's national tennis team is up 2-0 against Sweden after day one of the Davis Cup World Group first round tie...
Iz “Beograd puta” saopštavaju da ekipe njihove Zimske službe nastavljaju da rade punim kapacitetom i da se...
Poslednja istraživanja pokazala su da jedna od pet devojaka smatra da je Fejsbuk bolji od seksa. Iako su mnogi bili šokirani...