Priča o vrednosnom sistemu kao ključnoj izbornoj temi u našem društvu nije previše popularna. S izuzetkom Liberalno demokratske partije, pojedinih nevladinih organizacija, par novinara, lista Republika i našeg Bloga njom se gotovo niko ozbiljnije i ne bavi. Naravno, priča o vrednosnom sistemu je priča o odgovornosti i to o onoj vrsti političke odgovornosti koja ne dopušta uzmak niti pak ikome pruža mogućnost za aboliciju ─ bilo za činjenja ili pak nečinjenja, bilo za koalicije, kohabitacije ili pak neprincipijelne ustupke.
Oni koji se samopredstavljaju političkom elitom u ovoj zemlji skloni su da i danas krivce za opšte rasulo moralnog i pravnog sistema u ovoj zemlji krive: komunizam, Tita, Miloševića, sankcije, ratove, NATO bombardovanje... niz slobodno možete dopuniti po izboru. Ipak, ono na šta niko nema niti traži odgovor jeste pitanje šta su uzroci zbog kojih u postpetooktobarskoj Srbiji ─ izuzev u kratkotrajnom periodu vlade dr Zorana Đinđića ─ nije ni bilo ozbiljnijih i sistematičnijih pokušaja vlasti da se toliko potreban nov vrednosni sistem iole preciznije artikulkiše i(li) definiše.
Kao jedini političar na vlasti u našoj novijoj istoriji koji je uspeo ljude da ubedi u to da je reforma društva (ekonomije, privrede, kulture...) lična investicija na korist svakog pojedinca, Zoran Đinđić je najveća propuštena šansa ovog društva. Pre svega šansa za raskid s devetnaestovekovim državnim modelima sabornosti i antievropejstva, ideologije nazadnjaštva i političke opskurnosti, teorije zavera i opsednutosti teritorijama... Šansa za društvo koje ne stvara probleme nego ih rešava, šansa da se u fokus interesovanja politike stavi običan, realan čovek i njegovi isti takvi realni problemi i životne potrebe.
Ukoliko smenu sistema vrednosti posmatramo prevashodno kroz istorijsko širenje ljudske svesnosti , tada je i priča o vrednosnom sistemu zapravo priča o našoj (ne)spremnosti da se integrišemo u novo evropsko društvo. O (ne)spremnosti na poštovanje pravila istih za sve. Ona je toliko potrebna nedostajuća (trenutno manjinska) svest o tome da novo vreme traži nove vrednosti. To je priča o prespavanim vekovima. O raskidu sa despotizmom koji već decenijama ubija ono najbolje u nama. Koji guši svaku inicijativu. Koji različitost uvek posmatra kao pretnju a ne kao šansu.
Nove vrednosti ne mogu da se grade na starim shvatanjima, stoga je završetak sudskog procesa Đinđićevim ubicama, kroz sudsko otvaranje priče o političkim inspiratorima i nalogodavcima zločina 12.marta, uslov za vrednosni sistem koji više neće počivati na prikrivanju zločina ili pak profitiranju od istog.
Pitanje suočenja s našom novijom prošlošću takođe je pitanje od čijeg odgovora zavisi moralna vertikala našeg društva. Hapšenje i izručenje lica optuženih za izvršenje teških povreda humanitarnog prava pitanje je identiteta zajednice – i tu nije niti bi pak trebala i smela da bude reč o odnosu prema bilo kom pojedincu. Tu mora da bude reč o odnosu društva prema zločinu. Bilo kom zločinu i kogod da ga je počinio. Svejedno da li se radi o zločinu koji su (i) u naše ime naši sunarodnici učinili drugima, bilo zločina koje su drugi činili nad nama ili pak onih koje smo u vreme Miloševićevog režima činili samima sebi. Suočenje je neophodno kao garancija toga da je ovo društvo sposobno da uči na vlastitim greškama i sposobno da garantuje da se takve katastrofalne istorijske greške u budućnosti neće ponavljati.
Deo priče o novom vrednosnom sistemu je afirmisanje građanskih i političkih prava i pronalaženje društvenog modela zaštite od nasilja koji ovde nije izgrađen. Društvo u kom zločin mržnje i govor mržnje nisu sankcionisani jeste predmoderno i predmoralno društvo .
Fizički, psihički i moralni imunitet našeg društva prema nasilju govoto da više ne postoji. Uvek se nađe opravdanje i objašnjenje – bez i trunke pomisli na to da opravdavanje zločina znači saučestvovanje u istom. U zemlji u kojoj se neotesanim, poluretardiranim idiotima prašta se sve ukoliko se izjašnjavaju kao patriote po zanimanju, zemlji čija je Skupština sigurna kuća za Mladića, zemlji u kojoj nasilje promovišu ministri i njen premijer ─ sasvim je prirodno i to da se u njoj žrtve nasilja izoluju a da nasilnici bivaju privilegovani ostankom na slobodi.
Na kraju, deo priče o vrednosnom sistemu jeste i lustracija ─ pri čemu posebno mislim na rasvetljavanje uloge srpske intelektualne elite saučesnika i ideologa zločina i ratova devedesetih.