Svi koji smo odrastali u onoj, od mnogih nikada prežaljenoj, socijalističkoj federativnoj državi učeni smo od malih nogu kako revolucije u stvari predstavljaju jedan od najslobodnijih i najautohtonijih vidova manifestacije volje naroda, u njegovoj borbi za bolje i pravednije društvo. Sad, kako smo odrastali uvideli smo da postoje i neke druge strane revolucionarne borbe, počev od krajnje specifičnog odnosa revolucionara prema osnovnim ljudskim slobodama, pa sve do ozbiljnog znaka pitanja nad njihovom autohtonošću.
Jer, ako su nas nečemu naučili 20. i 21. vek, jeste da su revolucije (uključujući, po svoj prilici i mnoge iz 18. i 19. veka) neretko bile sve samo ne autohtone, kao i to koliko one u stvari i mogu biti ozbiljan međunarodni biznis, sa sve profesionalcima na rentiranje i kompanijama specijalizovanim za režiju, kasting i scenografiju, kao i za dobar deo pre i postprodukcije.
Setite se, na primer, čuvenog blindiranog voza nemačkog kajzera kojim je veliki revolucionar V.I.Lenjin poslat u ratom razorenu Rusiju, kako bi tamo zasejao seme revolucije. Pa onda i same Kominterne, koja je počev od imena i nadalje predstavljala u principu krajnje ozbiljnu međunarodnu kompaniju za subverzivno i obaveštajno delovanje širom sveta. Te su se tu onda, naravno, pojavili i neizbežni truli kapitalisti, u pokušaju da naprave pandan socijalističkim suparnicima, što je rezultovalo serijom kontrarevolucija širom Južne Amerike, Afrike i Azije. Sve do 21. veka, u kome se posao revolucionarne pripreme, kao i završne egzekucije, prepušta u mnogome i za to specijalizovanim privatnim firmama.
Sad, koliko god su tehnologije revolucija tokom 18. i 19. veka možda i bile prekrivene velom čak i raznih ezoteričnih, ili tokom 20. veka klasičnih vojnih ili državnih tajni, 21. vek nam, ako ništa drugo, daje prilično otvoren uvid u mehanizme koji se u tom smislu i koriste. Između ostalog, i kroz bezbrojne kako obojene evropske, tako i mnoge druge, još uvek bezbojne, afričke, južnoameričke ili azijske revolucije.
A opet, da li je ipak moguće, uprkos milionu do sada utrošenih reči, na kraju pronaći i neko jednostavnije objašnjenje, koje bi sve revolucije na određeni način ipak donekle i uspelo da poveže. Na primer, koliko bi, između tušte i tma faktora, jedan od banalnijih mogao da bude i onaj po kome se revolucije dešavaju i onda kada u nekom društvu nastane kritična masa ljudi koja svu krivicu za sve loše kako u svojim, tako i u životima čitavog društva i države svaljuje na nekog drugog. Videći sebe, shodno tome, kao nedužne žrtve iskvarenog sistema, koje pride u sebi nose i sve one neretko sakrivene i nedokučive iskre svega savršenog što je moglo da bude, ili što bi moglo biti. Evo i nekoliko primera (priznajem, prvi, drugi i četvrti poprilično su i iskarikirani):
(i) U buržoaskim revolucijama 18. i 19. veka (ili ako ništa drugo bar u nekim od njihovih naknadnih tumačenja) za sve loše u državi bilo je optuživano plemstvo, dok su svi ostali, predvođeni novom buržoaskom klasom, oslikani kao nebeska stvorenja imuna na svako zlo i korupciju.
(ii) U komunističkim revolucijama 20. veka proleteri i poštena inteligencija predstavljeni su kao bezgrešne, bogolike i visokomoralne askete, koji su u svakom smislu nedužni izloženi pljački, kronizmu i nepotizmu retrogradne buržoaske klase.
(iii) U fašističkim i nacističkim revolucijama, takođe 20. veka, imali smo pripadnike viših rasa imune na bilo kakav greh, koji su morali da trpe zaostalost i inferiornost pripadnika drugih naroda.
(iv) U kineskoj Kulturnoj revoluciji imali smo više linija podele, među kojima su se posebno istakle one po kojoj su mladima za sve bili krivi stariji, neobrazovanima obrazovani (kao i obratno), ali i delu seoskog stanovništva bilo ko ko je na bilo kakav način imao ikakve veze sa gradom.
I tako, kroz beskonačan broj sličnih ili različitih primera, od pomenutih velikih, pa sve do bezbrojnih malih svakodnevnih revolucija.
I, posle svega, otkud u naslovu bloga baš prazno slikarsko platno - pa, možda delom i zato što bi i ono izgleda, na određeni način, upravo i moglo da posluži kao prilično fina paradigma za revolucije (odnosno, za priče tipa - mi oslikavamo svoj novi vrli revolucionarni svet na potpuno čistom platnu, bez ikakvih tragova svekolike retrogradne prošlosti). Naravno, to što su gotovo sve dosadašnje revolucije pokazale da većina revolucionara više nego često ume da ponovi iste ili još gore greške svojih prethodnika, ništa više ne umanjuje značaj svih budućih revolucionarnih stremljenja.
Što, takođe, postavlja još jedno pitanje - da li je možda jedan od osnovnih zadataka ranije već pominjanih tehnologa revolucija upravo i to kako ubediti kritičan broj ljudi u nekom društvu da im je za sve loše kriv neko drugi, kao i to da su oni, povrh svega, inače svi u principu prilično bezgrešni i sveznajući.
I šta onda ikome uopšte na kraju i preostaje - da li da se na određeni način delom sasluša i ona uobičajena manjina koja možda i nije baš uvek toliko spremna da ponavlja greške prethodnika, koliko god to na prvi pogled možda i zvučalo neverovatno.
Ili možda da se bar ponekad organizuje i neka revolucija u kojoj osnovna tema neće biti koliko je revolucionarima za sve kriv neko drugi, već, ako je ikako moguće, i to koliko su i oni sami svemu na ovaj ili onaj način doprineli, ili će na kraju nekako već i doprineti.