Znao sam za nju i ranije. Više kao legendu. Ne kao konkretnu priču. Daleko bilo, mislio sam. Realno, plašio sam se. Kao i uvek kada je u pitanju nešto nepoznato, strašno.
Nije baš najjasnije kada smo se upoznali. Čuj, upoznali. Kada smo predstavljeni jedno drugom. Dešava se to tako. Godine u 'dimu' ili u 'magnovenju. Nisam bio svestan ni sebe a ne da li je još neko tu. Takva vremena bila. Iako, što bi pesnik rekao, mladost ne opravdava nesvest. Razne supstance ne opravdavaju, samo mogu da objašnjavaju, ali to nije priča.
Kada sam svestan shvatio da smo se predstavili jedno drugom i da je tu, zauvek, rekli su mi, nisam osetio ništa.
Lažem. Osetio sam strah, bes, razočarenje...
Prvog jutra kada sam se svesno probudio uz nju osetio sam se kao... Pa, onaj pogled sa današnje ruševine stare Beogradske železničke stanice ka Savi. To je najbolji opis. Pustoš, krš i lom i možda nešto, tamo u daljini, meni neprivlačno i nenamenjeno.
I tada sam se prvi put gušio od plača. Zbog nje. Zbog toga što je tu. Zbog toga što neće otići.
Ona, Đubre, Tačka.
Ona nije zla. Ona je zlobna. Sedi stalno tu i ne dozvoljava da se opustiš. Podseća te. Stalno. Zauvek. Da je zla slupala bi me za dan, dva i ostavila bi me kao krpu. Ona je zlobna. Podjebava me po malo. Svaki dan. Svaki sat. Samo da me podseti da je tu. Uvek je uz mene. U krevetu, u kadi, u autobusu, u bazenu. I u snovima i u košmarima. Ume da se maskira. Zlobnici je to zabavno.
I , siguran sam, naslađuje se. Svaki put kada posrnem, padnem, zaostanem. Oko , uglavnom znaju da sam sa njom. Ili, da budem precizniji, znaju da je Ona samnom. Ona nije ja. Ona je stalno tu. Ja ne bih hteo da budem sa njom. Ja bih da je šutnem , daleko. A Ona je tu.
Ona je stalno tu, i zlobna je. Rešim, tako, da pređem ulicu. Sada, možda je previše od mene da baš hoću da pređem na drugu stranu . Mislim, nije tamo trava zelenija nego, eto. Sada bih da pređem na drugu stranu. Recimo da je sa ove raskopano, da je pukla cev ili da moram da se provlačim između parkiranih vozila. Jednostavno želim na drugu stranu. Eto. Želim.
E, sada jeste problem što sam se na prelazak odlučio van obeleženog prelaza, sa semaforom koji ne radi 100 metara niže i tako. Kriv sam. Ali krenuo sam. I išlo je sasvim dobro. I kada sam došao tačno na sredinu, Ona me je podsetila da je tu. I zapetljala mi je noge i glavu i sve. Ona me je oborila, za malo da padnem pod 'saobraćaj' koji je jurio u oba pravca. Ona je uz mene. Cereka se i kao da mi nabija istinu u lice. 'Pa gde si krenuo? Ja sam tu a ti misliš da nisam. '
Ona je tu. I zbog nje stojim okružen automobilima. Uhvaćen na pola puta. Zaustavljen . Ali ne pada mi na pamet da stanem i da se vratim. Idem dalje. Ona je tu. Sačekaću prijatelje. One koji me trpe i sa njom. Što bi se reklo nek' poteče pomoć mojim venama. Ona će i dalje biti tu. Na žalost osloboditi je se neću. Ona je tu. Ona će biti tu. Sedeće, malo omamljena u ugli. Ona će gunđati. I čekati da je malo zaboravim i krenem dalje.
Ona, Đubre, Tačka
Kaže danas jedna osoba prijateljskog i prijatnog karaktera : Lepo je što si pozitivan. Đavola sam pozitivan. Smoren sam i psovački raspoložen. Ona je tu i razmahala se . Tu nema ničeg pozitivnog.
I setim se prijatelja Duleta koji bi mi na ovo rekao 'Napiši priču, pesmu. Samo napiši. Možda to nije najlepša stvar na svetu ali je treba opisati'.
'Hoću Ona je Đubre i Tačka'