Ipak je otišao. U osam ujutro već je bio obučen, starke, leviske, vijetnamka, u gornjem levom džepu farmacija, desnom gornjem, novčanik. U donjem levom cigarete i upaljač, desnom, flašica sa vodom i papirne maramice. U levom džepu leviski mobilni. Pre toga. Ozbiljno. Na terasi, neću da idem! Posle toga, isto na terasi, obučen, koketira sam sa sobom, ne ide mi se, šta ću ja tamo, mogu i bez mene...
Dva autobusa. Drage koleginice i kolege, poljupci, osmesi, teško mu je da stoji, ulazi u autobus, gornje desno sedište iznad vozača. Nije popio kafu, diuretik, lekovi sa malo, malo vode. Prilazi mu koleginica, prijateljica, draga osoba i u uvo, ako ti prigusti zamoli šofera...i ja ću sa tobom. Autobusi novi, čisti, udobni. Vožnja, oko dva sata. Košava duva sumanuto, talasi na Dunavu kao na moru, zanosi autobus, poneki jači udar. Izložbu je kao projekat uradila njegova dobra drugarica Istoričarka umetnosti, u penziji od prošle godine, uz pomoć svoje naslednice, nekada njene pomoćnice. Odlično koncipirana i postavljena, kažem joj pre otvaranja, svetska!, svetska a naša dodaje, kasnije saznajem, direktorka obnovljene, restaurirane tvrđave. Bijenale, mogla bi se zvati, pregled srpske moderne umetnosti u srednjevekovnom ambijentu. Njegova dva rada na dobrom mestu, dobro osvetljena, obilazi, razgleda, vrhunska izložba! Zastaje pored svakog rada, većinu autorki i autora dobro zna, zna i mnoge mlađe čiji su mu se radovi dopali pre nekoliko godina kada su stupili na likovnu scenu. Fotografisanje, druženje, razmena utisaka. Saznaje, jedan od čuvara(!) je skrenuo pažnju direktorki da rad Crna ptica kolege vajara, asocira na albanskog crnog orla!!! Bilo je vremena da se donese Bela ptica, drugi rad. Da li? Verovatno bi ih oterao u pizdu materinu i odneo svoj rad kući. Ali razume svog kolegu vajara, ovo je ipak jedinstvena izložba, pristao je na kompromis. Kompromis sa primitivnom bagrom! U glavi zvono! Breht, Bertold Breht, onomad a kao sada, odlomci:
Zaista živim u mračno vreme!
Kakvo je to vreme u koje je
Razgovor o drveću gotovo zločin.
ROĐENIMA POSLE NAS, Poema.
Koliko je još sličnih sranja potrebno da bismo potonuli na dno ove kloake od države? Ne može da shvati osobe koje nemaju svoj stav i mišljenje o bilo čemu i bez straha ih iznose. Ne, iako ne postoji naređenje za nešto, za bilo šta, skoro svi koji su na nekim funkcijama, čak i onim koje su sasvim benigne, podvrgavaju sami sebe autocenzuri. Strah, strah, strah! Strah od gubitka radnog mesta, plate, nekakvih privilegijica. Može da razume ali ne i da shvati. Dokle! Seća se, seća, gde je to pročitao i ne prvi put, Nemačka komanda Beograda, 1941, 1942, 1943 (?) uputila je dopis Milanu Nediću da obuzda građanstvo jer im stiže nebrojeno mnogo prijava, denuncijacija protiv njihovih sugrađana! Slugeranjski odnos! Jezivo!
Nije mogao da odoli. Tvoj je rad najbolji, koleginici, prijateljici. Poljubila ga je. Većina radova je pravljena baš za ovu izložbu. On jeste. Nisu mu se dopala dva ili tri rada. Među izlagačima, učesnicima izložbe, jedna dobitnica i dva dobitnika Politikine Ribnikarove nagrade za likovnu umetnost. Među ostalima ogroman broj prestižnih domaćih i inostranih nagrada. Nagrade mogu da bidnu ali ne moraju da znače. U ovom slučaju, ovoj izložbi, opravdane. Čestitaju mu, čak nepoznati, raspitali se, valjda, odlični su vam radovi. Mnogi pitaju za tehniku, greše, ne i njegove devojčice. Skoro da je ravnodušan na pohvale, odavno je to prevazišao. Zahvaljuje, osmehuje se.
Ja sam proša sito i rešeto,
Ovaj grdni svijet ispitao,
Sve što dođe ja sam mu naredan.
Iguman Stefan, Gorski vijenac, P.P. Njegoš
Često, često je ovaj deo citirao njegov otac, nije bio naredan, nije bio spreman, ukočio, sprečio ga je rak na mozgu.