NA KRAJU

gošća autorka: Ava Gotal 

 

 

Tada dobi odgovor:

 

„Gledajte, nitko nije dolazio, nemamo koga kontaktirati. Svi brojevi koje ste dali su pogrešni, sve te adrese na koje ste uputili ne postoje. Sve mi se čini da izmišljate, bez uvrede.“

Na koncu, najbolje ćete se osjećati u mraku. Kad sve utihne, kad se na cijelu tu buku u glavi navuče muk a vi zaklonjeni od sveg tog svjetla, u kutu postelje, straga svjetiljci, gdje ste se zapravo nenadano našli, (no da li baš nenadano?), pomislit ćete: To li je, dakle, to!? Sve ide svojim tijekom dalje, ali ja više ne mičem nigdje. Ovo je moj mrak i to je to.

 

 

 

 

Na koncu, spoznat ćete da ste se uvijek kretali upravo ka tome mjestu i tome stanju da u njemu pronađete mir. Na davno postavljena, a neodgovorena pitanja dobit ćete zasluženi odgovor, obzirom da se nikada niste obazirali na to da neka pitanja doista ne bi trebala biti postavljena mada i ona neizgovorena dobiju blagovremeno svoje odgovore. Na neki način, vi ćete kao iz ptičje perspektive početi sagledavati svoje dotadašnje mjesece, godine i dekade, bivajući sve bliže činjenici da ste u prethodno navedenim bili doslovno zaslijepljeni vlastito kreiranom deluzijom o vašem položaju u životu i svijetu i toj postelji koju noćima dijelite s nekim za kog bi bili spremni mrijeti. No bili ste sretni, a sreća je svjetlost, tako da shvaćate da vam treba upravo mrak da sve te laži, obmane, snomorice, samoobmane, sva ta pitanja i neodgovori i sami odgovori i sve to zajedno na koncu, da jednostavno treba progutati mrak kad ih već sprži svjetlost iz koje ponikoše.

 

U polu ležećem položaju, slijepljeni leđima sa zidom iza, prebirat ćete lagano po riječima koje ste prvoga, a potom posljednjega dana, oba puta u nevjerici, ali sasvim jasno čuli. No nekako sve će vam biti posve svejedno već u tim početnim trenucima nijemoga mraka, u toj blaženoj tišini u kojoj ste se navodno nenadano našli. Za još koji časak nadoći će misao kako je sva ta farsa doista farsa, potrošna roba nevrijedna vašega sadašnjeg stanja. No pustit ćete to, jer će to tad otpustiti vas.

 

A ja? Ja ću nad vama bdjeti i paziti pomno da vas mrak potpuno ne proguta. Ja ću nadgledati i svi ovi okolo nas također će nadgledati, ali tako da vas to ne smeta, naprotiv, samo će vam olakšavati bivanje u mraku koje će se na svome vrhuncu svesti na zaboravljanje.

 

Osluškujte tišinu, stapajte se s mukom u beskonačnim danima kada vam vrijeme više neće značiti ništa; čak niti njegovo odbrojavanje biti će vam od nikakvog značaja. Kao što će vam se nada učiniti grotesknom kada joj nešto u plavom da znak da se izgubi. Gledat ćete za njom smiješeći se činjenici da vas napušta posljednji put. Ili prvi, svejedno će biti.

 

Evo sada će započeti. S utihnućem sirene i zvukom opreznog kočenja, vas će iznijeti u vaš mrak.

„Znam, pitam samo. Odavno vas hoću to upitati.“- odvrati sjenka iz kuta postelje, straga svjetiljci, iz mraka.