Sećam se mog banatskog jazavičara Bobija. Mnogo me je voleo a ja sam bio klinac i još više voleo njega. Mada, nisam voleo kad odem da kakim u bašti (jer me mrzelo da odem u WC). Onda se on odnekud stvori i prvo lizne moju kaku pa onda mene po licu. Sve sam mu oprostio jer, on je bio moj najbolji drug.
Bobija sam poslednji put video naduvenog i iskeženog kako leži otrovan na izoranoj zemlji te iste bašte.
Veliki broj životinja ne želi da živi sa ljudima. Nikad nisu pristale da budu ono što mi zovemo DOMAĆIM životinjama. Ne žele da žive u kavezima ,cene svoju slobodu, ne razmnožavaju se u zarobljeništvu.
Psi i mačke su pristale da žive sa ljudima..U njihovom genetskom resursu ne postoji strah od ljudi. Najčešče su zadovoljne mrvicama sa ljudske trpeze. A opet su tu uz nas.
Životinje svakako imaju rudimentarna osećanja ali ipak osećanja. Zbliže se sa nama,uvuku nam se pod kožu. Ili je to samo naša projekcija sveta u kom živimo? Naš veliki ego u kome glumimo Boga?
Posle Bobija dugo nisam imao druga i najboljeg prijatelja,sve dok nam neko nije doneo figuricu konja. Minijaturu. Moja majka ga je smestila u vitrinu dnevne sobe. Za mene je bio stvaran,veliki i lep.Možda sam u svojoj dečijoj glavi znao da on ne može da umre jer je od porcelana. Često sam ga donosio na moj jastuk.Spavali smo zajedno, a onda ga vraćao u vitrinu plašeći se da kad zaspim može da padne sa mog jastuka i polmi se.
Jednog dana sam ga slučajno ispustio vraćajući ga na njegovo mesto u vitrini.
Danima sam plakao.