Često razgovara sa vrapćićima. Ima jedan žbun pre nego što se popne do ulaza u zgradu e tu im je skupština. Ima ih pedesetak i neprekidno dživkaju. Pokušava da oponaša njihovo glasanje a oni često nakrive glavice i za trenutak prekinu razgovore, svađe, prepirke, dogovore... Donosi im mrvice hleba, žena mu je rekla da vole proso pa je počeo i to da im donosi. Godinama to radi, prestali su da ga se plaše, radoznalo ga gledaju dok prosipa hranu. Odvoji se dva, tri koraka i oni slete i počnu da zoblju.
Kakve su to ptice, pitala ga je žena, liče na gugutke ali su veće. Izašao je na terasu, nije mogao da poveruje, dve grlice su na ogradi terase igrale ljubavnu igru! Nije ih video godinama, davno je prestao da ide u divljinu a i nje sve brže nestaje. Ranije dok je išao biciklom na pecanje daleko, daleko od razuzdane gomile, miran i tih na stoličici pored zabačenih štapova, često bi čuo glasanje fazana iz polja kukuruza, više puta je video i fazanke, grlice, prepelice, jednom i srnu, plahu i opreznu.
Pitao se od mladosti zašto nije hteo da bude lovac, da ubija životinje a pecao je ribe? Voda! Da voda. Voda je ono što ga je čitavog života privlačilo. Koliko puta mu se desilo da mu se plovak ne pomeri ceo dan, ono: kao da ga je zabacio u bunar. I ništa. Nije mu bilo važno. Važno mu je bilo to što je dan proveo pored reke, kanala, jezera, potoka... pored vode. Od kada zna za sebe, voleo je vodu. Ta njegova ljubav prema vodi sigurno ili možda ima veze sa pradavnim poreklom.
Došao je kući postiđen! Na tramvajskoj stanici preko puta Hajata seo je na klupu ispod nastrešnice do čoveka svog obraslog u kosu i bradu. Čovek mu se obratio: Gospodine može li jedno pitanje, odgovorio je da može. Čovek je nastavio: Ja sam invalid, iz Kosovske sam Mitrovice, pogledajte, pokazao mu je nogu, imate li da mi date neki dinar, treba mi za hranu. Rekao je da nema. Znao je u paru koliko novca ima u novčaniku i za šta je predviđen. Ispred čovekovih nogu se nalazilka mala kartonska kutija i u njoj pored metalnih i nekoliko novčanica od dvadeset i deset dinara. Čovek je nastavio da se obraća istim pitanjem ljudima koji su čekali tramvaj i prolazili pored njega. Ima dobrih i sažaljivih ljudi! Nekoliko devojaka i mladića mu je ubacilo novac u kutijicu, jedan momak mu je dao stotku. Lomio se u sebi, bilo mu je neprijatno da nakon odbijanja posegne za novčanik. Imao je novca samo za hleb i mleko. Razmišljao je pšostiđen: Njemu je potrebniji hleb!