Eksperimenti u blogovanju| Literatura| Život

ŠTA JE NEOPHODNO DA NE BISMO PRESTALI DA PRIČAMO PRIČE?

horheakimov RSS / 31.05.2019. u 22:37

U stvarnom svetu ne postoje nikakvi likovi. Ne postoje ni događaji. To ne znači da je stvaran svet jedna beskrajna praznina. Znači da je jedan neverovatan sistem priča u koji proizvoljno projektujemo likove i događaje, kao kakve komentare Roršarhovih mrlja ili sazvežđa. Grupe zvezda su tamo gore, pa su tamo gore, ali sazvežđe je priča unutar našeg uma, ono ne postoji u stvarnom svetu. Po sličnom ključu razlika između svakog ponaosob i ostatka stvarnog sveta je samo ideja. Ne postoji zapravo razlika. Pripovedanje je suština sličnosti. Paradoksalno, da bi se pričala priča, mora se s namerom zaćutati. Valja se izolovati od svih priča koje se već neprekidno odvijaju unutar lobanja. Većina nas kompulzivno razvija nekakve priče svakog dana, tako reći priča samom sebi. Oni koji se drznu da takve priče pričaju naglas dobijaju naznake ludaka ili luđakinja. Jasno je da ako non-stop pričamo, čak i u sebi, ne možemo čuti šta drugi imaju da kažu. Na istom tragu prestajemo da razumemo i sopstvena kazivanja koja postaju zagušena i preglasana novijim i najnovijim narativima. Tako prestajemo da mislimo o priči i počinjemo da mislimo samo o pričanju. U neku ruku gubimo kontakt sa stvarnim svetom.
 
 
 
Sa druge strane, hrabro bi bilo reći da pričanje priče ni nema pravu svrhu. Za utehu, i to je pošteno istaći, isto bi se moglo reći i za skoro sve druge stvari koje radimo, sa izuzetkom možda sviranja i plesanja. Kada sviramo, svrha nije stići do kraja kompozicije, isto kao što u plesu svrha nije stići do neke tačke na podijumu, krećući se proizvoljnim ili unapred zadatim putanjama. Poenta je u samom sviranju, plesanju. Potpuno ista relacija važi i za pripovedanje. Pričanje priče je otkriće u kome je najvažniji momenat, upravo onaj u kome se priča trenutno nalazi. Tako da ako pripovedate, sebi ili drugima, želeći pričom da dokažete poentu, popravite lik ili ispravite događaj, upleteni ste u zamku svrsishodnosti, prčkate vremenske relacije, koncepte prošlosti i budućnosti, prosto rečeno, ne pričate priču, nego pravite buku. Neko bi rekao, lomotite.
 
Budućnost ne postoji, i nikada neće postojati, to je samo ideja. Istina, malo izvesnija nego prošlost. Na prošlost, kada je u pitanju pričanje priče, odmah zaboravite. Vreme je nepotrebno u svojoj celini, eventualno se možemo okoristiti o sadašnjost. To postaje jasno kada prestanemo da lomotimo.
 
Povrh svega ovoga, imamo, po meni, i najvažniji razlog pripovedanja. Pričanje priče bi trebalo da bude zabavno. To nije neki radni zadatak ili ozbiljna obaveza. Problem su napravile religiozne priče, koje su nisu pričane nego su učitavane na silu, nešto kao kažnjavanje i samokažnjavanje. One su se čvrsto oslanjale na prošlost i protezale daleko u budućnost a to je, već je rečeno, u potpunoj suprotnosti sa idejom pripovedanja. Ideja pripovedanja se bazira na večnoj sadašnjosti.
 
Najlakši način da se otpočne bilo koja priča je slušanjem. Zatvorite oči. Pratite glas koji se rađa u vašoj lobanji. Glas koji je najednom učinio da svi drugi glasovi koji samo lomote, utihnu, ili čak nestanu. Slušajte zvuk koji ostaje nakon što nastane prividna tišina. Ne pokušavajte da razlučite taj zvuk, ne imenujte ga, prosto mu dozvolite da se igra vašim bubnim opnama. Ne sudite, ne postoji odgovarajući ili neodgovarajući zvuk. Postoji samo zvuk. Ako vam sve ovo pričam kao priču, i vi sve ovo radite, hoću da čujete zvuk mog glasa, kao da je samo neka buka, kao da lomotim. Ne pokušavajte da uhvatite bilo kakav smisao u ovome što vam govorim, jer vaš će mozak automatski to obaviti za vas. Bez napora, samo slušajte zvuk. Rekavši sve ovo ne mogu se otresti utisku da sve vreme imenujete zvuke, sudite o njima i tražite neki smisao. Mogu vam reći da je to prirodno i da je bolje tako nego da ste na silu pokušavali da izbacite priču iz glave. Ali kada čujete moj glas, etiketiran kao deo neke buke, pomešan sa dnevnim zvucima, automobilima na ulici, ili noćnim, zrikavcima i drugim insektima, osvrnite se na glas koji vam čita ovu priču i ubrzo ćete shvatiti da je to vaš glas. Slušajte taj glas, on postoji kao i bilo koji zvuk iz buke koji dopire do vas, jer to je glas koji otpočinje priču. 
 
Otvorite oči. Postaje jasno da su stvari prosto počele da se dešavaju i sve što vi treba da uradite sledeće je da posmatrate. I kako započnete priču, vi dozvoljavate vašem pogledu da odluta, ako treba trčeći, što će i učiniti. Drugim rečima, ne pokušavajte na početku da fokusirate i primećujete. Pustite pogled, kao da puštate kosu. Zanimljivo je da obično nikada ne pomislimo ’ja gledam’ iako većinu dana, a i dobar deo noći, naše oči držimo otvorene. One gledaju, i kada ne mislimo o tome. Tako da je gledanje i voljno i nevoljno. S jedne strane ono mi se dešava, a sa druge ja to radim, ja gledam. Gledanje je neophodan prvi korak ka posmatranju bez koga neće biti naše priče. Posmatranje će se ispostaviti kao najvažniji deo pripovedanja jer će nam pokazati, da kako postajemo svesni pogleda i počinjemo da primećujemo nepobitne dokaze o postojanju stvarnog sveta s jedne strane i nastajanju tkiva priče s druge, veza koja ih spaja je proizvoljna. To možda deluje zastrašujuće jer nije nemoguće da se zapitamo da li smo mi onda samo likovi u nečijem tuđem pogledu, potpuno van naše kontrole? Sa druge strane, podjednako bi nas uplašilo i pitanje da li sve ovo zaista radimo stvarno mi? To bi značilo da sam ja bog moje priče, odgovoran za sve to se u njoj dešava a to je pozicija ogromne odgovornosti. Najstrašnije je što su obe stvari tačne. Možemo videti da nam se cela ova priča odvija pred očima, pa opet mi je sami odvijamo, ja svoj deo, ti svoj. Sirov primer, tvoje oči sunce pretvaraju u svetlo. Na neki način ti stvaraš ovu priču, ona ne postoji bez tebe. Sa druge strane, ona ti se dešava bez obzira na način koji sam ja zamislio.

 
Ali ako ne bismo pričali o njoj, ili o bilo kojoj drugoj priči, onda bi postojalo samo neko dešavanje, neko bi rekao da lomotim.



Komentari (9)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Черевићан Черевићан 00:43 01.06.2019

vertatur

način da se otpočne bilo koja priča je slušanje sebe*

поодавно прочитано*
(гле присета начас),
Причу ми и не тражимо
она ...............нађе нас
Milan Novković Milan Novković 13:09 01.06.2019

Re: vertatur

Черевићан
način da se otpočne bilo koja priča je slušanje sebe*

поодавно прочитано*
(гле присета начас),
Причу ми и не тражимо
она ...............нађе нас

Bušmanka, ume i da priča i da sluša

tasadebeli tasadebeli 03:31 01.06.2019

Прочитао




И то би, у ствари, био крај ове приче.


П.С. - Шта значи реч "ломотим"?

Не знам то.

Зато ми је песмословно распеваније одувек и било омиљеније од причања прича.


Kad s' u Zemlji zagušaji rode,
Pa kašljiku izbljuju slabicom
Zemljoslovac iz Sedenca nubi
Razgoveta, dubi, rubi, sudi,
Ispituje koga li su veka,
Da l' topišta, iliti Ognjišta
I vatati ugljence kamence,
Istražuje njine rodičaje
Proriva ti od vrška Stativa,
Proturine i razna splatišta
Riulja do sreditočnog Ognja,
Pa tragulju Uma posuvrati
I preživa dosaddoumištem.



Мада, волим ја и једно и друго.
Milan Novković Milan Novković 13:13 01.06.2019

Re: Прочитао

tasadebeli


И то би, у ствари, био крај ове приче.
...

Što veći krastavci u priči to bolje

Evo ih opet Bušmani, meni oni prvi padnu na pamet na temu pričanja priča.

horheakimov horheakimov 20:49 06.06.2019

Re: Прочитао

Lomotiti, hm, nadao sam se da će Dragoljub dobjasni...

Pričati bezveze...
romi.daba romi.daba 08:43 01.06.2019

O svrsi i svrhama

Dobar dokufilm na RTS2 o šamanima i ajahuaski, još se vrti.
Milan Novković Milan Novković 13:26 01.06.2019

Re: O svrsi i svrhama

romi.daba
Dobar dokufilm na RTS2 o šamanima i ajahuaski, još se vrti.

Cool reč "svrha" (ako treba još jedan dokaz da Indoevropska kultura vuče korenje do Srba i Vinče - evo, leksikografska bliskost reči svrha i svršiti - Tasa neka pojasni ako treba

Možda nismo napravili zvezde u non-Bantu Bocvanama i slično, sudeći po Y hromozomu Khoisan ljudi (Khoisan carry some of the most divergent (oldest) Y-chromosome haplogroups) al daj šta daš, Indoevropsko je naše .... priča kaže

tasadebeli tasadebeli 22:07 01.06.2019

Re: O svrsi i svrhama

Milan Novković

evo, leksikografska bliskost reči svrha i svršiti - Tasa neka pojasni ako treba

Možda nismo napravili zvezde u non-Bantu Bocvanama i slično, sudeći po Y hromozomu Khoisan ljudi (Khoisan carry some of the most divergent (oldest) Y-chromosome haplogroups)



Сврху овршити свршетком?

(Мада нисам сигуран да баш ја то треба да појашњавам било коме... )


al daj šta daš, Indoevropsko je naše .... priča kaže



А што је наше, то је и свачије. И што је свачије, то је и наше.

Само се у Језику остварују до савршенства све идеолошке утопије.






horheakimov horheakimov 20:50 06.06.2019

Re: O svrsi i svrhama

Ne ukačih dokumentarac...

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana