Spavala sam, ponovo, samo 4 sata. Buđenje mi je sve lakše kako dani posta prolaze. Međutim u toku dana, iz čistog mira i bez naglog pokreta osetila sam bol u leđima. Ustala sam i uradila vežbe istezanja i bol se postepeno pomerio uz kičmu i pronašao svoje mesto ispod leve lopatice, duboko u mišićima, gotovo do same kosti. Intenzitet se povećavao gradualno do momenta kada nisam mogla duboko da udahnem. Delovalo je kao da ću se boriti za vazduh. Ovakva vrsta posta se ne uči na medicinskom fakultetu. Počela sam da pretražujem po internetu šta se dešava sa mnom. Neki od izvora su davali duhovna objašnjenja koja su išla do toga da je u pitanju zarastanje rane od izdaje, noža u leđa. Fiziološko objašnjenje ticalo se toga da tokom posta, pošto već ne troše energiju na varenje, ćelije počinju intenzivnije da zaceljuju stare povrede. Pročitavši to, setila sam se kako sam pre tri godine, imala lakšu saobraćajnu nesreću, u kojoj sam upravo to rame iščašila. Izgleda da nikada nije zaraslo do kraja.
Smršala sam 0.5 kg. Ostalo mi je pola litre vode.
bakarne gaće
Godine 1788. pa sve do 1790-e, u Londonu se događa serija napada, uglavnom na žene. Napadač, krupan i neugledan čovek, prati ili presreće na ulici svoje žrtve, viče vulgarnosti za njima i na kraju ih napada oštrim predmetima, noževima, iglama i raznim drugim šiljcima. Mnoge žrtve su posvedočile da su ubadane u zadnjicu zbog čega su se na pijacama pojavile bakarne gaće. Istina je bila da je policija izlazila na lice mesta, i istina je da su skupe haljine bile pocepane, rasečene ili izbodene, a takođe je istina i da su neke od napadnutih imale i površinske rane. Novine su namirisale zanimljivu priču i broj napada se u te dve godine popeo na pedeset. Počele su da stižu i lažne optužbe na adrese svakoga ko je izgledao iole sumnjivo ili ko je bio u nemilosti beskrupuloznih optužitelja. Poznati filantrop Džulijus Angerštajn ponudio je nagradu za onoga ko otkrije napadača. Pojavila se i nova verzija napada u kojoj Londonski monstrum prilazi ženi sa buketom cveća i onda je kroz buket ubada u lice. Ulični džeparoši i sitni kriminalci koristili su novonastalu situaciju pa su pri vršenju svojih dela, nakon obavljenog posla, vikali na nekog da je Londonski monstrum i lako izmicali s mesta zločina u gužvi koja bi se iz toga izrodila. Vlastima je naravno trebao krivac, te su ga pronašli u liku mladog cvećara, Rajnvika Vilijamsa. U prvom suđenju svetina koja je prisustvovala suđenju bila je spremna na linčovanje mladića ali tužilac nije uspeo da dokaže optužbe pa je došlo do ponovljenog suđenja. Cvećar je odležao u zatvoru 11 dana, iz skroz drugih razloga a histerija je vremenom splasla. Danas se veruje da Londonski monstrum nikada nije ni postojao.