Ovih dana se pojavio novi nacrt zakona o kućnom redu, sa kojim se u većini tačaka slažem, sem u par onih koje se kose sa takoreći zdravim razumom.
Jačina zvuka u decibelima ne sme da premaši određenu visinu, a sam govor je premašuje, sem ukoliko ne misle da se šapuće, zatim, kako zabraniti ljudima da hodaju u klompama po stanu ili deci da se igraju ili bebabma da plaču, doduše, plač beba se toleriše, ali plač deteta ne. Sad poznajući moju malu, koja ima raspon glasa i jačinu koja je nemerljiva aparatom, zanima me kako da joj i na koji način zapretim da ne plače ili gunđa ili peva ili se igra, doduše ne sa loptom, ali sa drugaricama koje izmišljaju plesne pokrete po celi bogovetni dan, a da me ne prijave za kršenje kućnog reda, ili bilo kog roditelja sa malom decom?
Onda imamo stare sa štapovima, štakama, i invalide u kolicima koji se takođe čuju, tako da neko i njih može da tuži za kršenje kućnog reda, a samim tim sledi i novčana kazna.
Tu imamo i najčudniju stavku, a to su kućni ljubimci, u našem slučaju psi.
Tu su novčane kazne strašne što se tiče lajanja. Naš pas je prošao dresuru, pa opet laje, i to ne uvek, ali kada zalaje nadaleko se čuje.
Svaki dan na ulici nalazimo napuštene i izbačene pse, a sa ovim zakonom plašim se da ćemo ih imati još više, pa ćemo samim tim svi mi biti u problemu.
Pošto je lajanje, igranje, šetanje, plakanje, cupkanje i sve ostalo zabranjeno, ostaje nam da uzmemo petlove i da zakukuričemo svako jutro i veče, jer nam samo oni nisu zabranjeni po kućnom redu.
Dobro jutro petlovi, kukuričite koliko god hoćete, samo nam je to preostalo, jer vi niste ušli u ovaj kućni nered, a mi ostali možemo samo da se nadamo da će neko da promeni neke stavke i da ćemo se međusobno više poštovati i uvažavati, kao i da će se stanovi graditi od boljih materijala, pa se neće čuti iz susednog stana sve šta treba i ne treba.