Ako imate kanal HBO2 a zanima vas izraelsko-palestinska mirovno-konfliktna tematika, moja najtoplija preporuka je da vratite program 24 sata unazad i pogledate dokumentarni film "Dnevnici iz Osla". Film sažima sva nadanja, sav dramatizam i svu tragediju jednog doba - doba kraha izraelske socijademokratije.
Kada su me kontaktirali 92-ojčani pre 13 godina, dogovorili smo se da moj glas bude glas atmosfere Izraela, ne glas analize - analize je bilo po drugim mestima; to su radili profesionalci, prosto šta oseća, misli... Običan svet. Nije mi bilo teško da odgovorim na ovo, bila mi je čast da se javim - b92 je bila deo mog odrastanja, 24h sata nad Beogradom, prosto sastavni deo mog sveukupnog identiteta - njegova BG-čestica.
Juče, kako sam pogledao "Dnevnike iz Osla", a naporedo okončavao knjigu novinara Hareca, Anšela Pfefera, "Bibi, život i turbulentno doba", uvideo sam jednu stvar - mi, izraelske socijaldemokrate, nismo shvatili šta nam se sprema iza ugla, opustili smo se u slasti trenutka. Juče, kada sam pažljivo pregledao snimak poslednjeg Rabinovog govora - uvideo sam da ni naša dvojica legendarnih lidera, Ichak Rabin i Šimon Peres, nisu znali šta ih čeka tik iza ugla, nakon jedne od najlepših večeri u njihovim životima, večeri nadanja i velikih iščekivanja...
... Ono što je izvesno jeste da je Isak otišao iz Izraela ispraćen ljubavlju. Mislim da ni sam nije to očekivao. Imao je stravične tri godine iza sebe: vođenje pregovora u najstrožijoj tajnosti, u okviru susreta izraelskih profesora Univerziteta i palestinskih intelektualaca; sumanuti napad fanatika Baruha Goldštajna u Ibrahimovoj džamiji/Avraamovoj sinagogi u Hevronu, krvave samoubilačke napade Hamasa u znak odmazde, histeričnu kampanju mladog desničarskog lidera, Benjamina Bibija Netanijahua, Harvardovca i MIT-jevca....
... Onda je tog, 4. novembra 1995. anti-ratnom Izraelu prosto dojadilo. Nakon meseci Bibijeve sumanute kampanje protiv Rabina na ulicama konzervativnog Jerusalima, za govornicom Kneseta, na radijskim i tv-kanalima, skočili smo mi, mirna izraelska ekipa, i sakupili preko sto hiljada ljudi ispred telavivske Gradske Većnice, Rabin je bio zatečen. On, političar, stari lav izraelske armije i političke socijademokratije, on koji je mislio da je ostavljen na cedilu od strane sopstvenog naroda, odjedared je bio ovde okupan ljubavlju, mladošću, radošću brojnih sugrađana i sunarodnika. Mislim danas, kada je sišao niz stepenište Tel Aviv City Hall-a, da kao da je očekivao taj mučki metak naših fanatika, pokleknuo je na zemlju kao da želi da se odmori...
Sećam se da sam u narednim godinama, kada sam dolazio na celo leto da radim, video u mojim Tel Avivljanima određenu dozu depresivnosti. Radost Rabinove epohe sada, 1997. i 1998., bila je zamenjena zabrinutošću i povučenošću u sebe. Biće rat, govorili su moji drugari iz TLV art-krugova... "Rat, šmrat", razmišljao sam, "šta je to za nas Srbe, mi smo ionako lokatori za ratove, 'de mi, tu i rat." Krajem septembra 1998. ipak sam odlučio da se vratim u BGD, zatvorim tu stranicu života, pokazalo se, zauvek.
Nije lako iskoreniti se iz grada svog detinjstva, odrastanja, emocionalnog oblikovanja ličnosti. Ipak, Izrael me je još od gimnazijalskih dana privlačio kao magnet. Ljudi iz moje neposredne beogradske okoline su to znali, i za moj 18. rođendan su mi kupili lančić sa Davidovom zvezdom. Jednostavno, morao sam da odem, da istražim, da vidim, da opipam, da osetim, da shvatim. Međutim, Srbin kao Srbin, iskusno sam se vratio staroj kući u jedan rat, kosovski, a potom preselio novoj u drugi, jerusalimsku Intifadu. Jerusalimska Intifada je izbila u septembru 2000. Pre toga, u maju 1999. laburisti su uspeli neočekivano dobiti Bibija na vanrednim izborima. Pokazalo se, poslednji put, verovatno u istoriji, Labur, koji je podigao državu, vratio se na prelasku milenijuma nakratko na vlast.
Da bi se pravilno tumačilo ovo izbijanje Intifade, valja malo zaviriti u istoriju.
Unutar jevrejskog nacionalnog pokreta postojale su dve struje: jedna liberalna i radikalno socijalistička, pod uticajem evropskih i ruskih socijalističkih pokreta XIX veka; a druga, desničarska, nastala početkom XX veka je bila inspirisana globalnim kapitalizmom i kolonijalizmom Amerike i Velike Britanije te italijanskim i poljskim militantnim nacionalizmom. Odnos snaga je bio u srazmeri 4:1 u korist socijalista. Suštinska razlika je bila u odnosu prema Britancima: prethodni su smatrali da i sa Arapima i Britancima treba biti taktičan, diplomata, uglađenih manira te intelektom uveriti i Britance i Arape u ispravnost i svrsishodnost jevrejskog nacionalnog pitanja; potonji su smatrali da i sa Britancima i sa Arapima treba žestoko, jezikom militantne sile, i da će i jedni i drugi podviti rep i otići. Otac Benjamina Netanijahua, Bencion Netanijahu, pripadao je potonjoj, manjoj i nepopularnijoj grupi takozvanih revizionista. Majka, Cila Netanijahu, bila je Amerikanka, tako da je cela porodica imala američka državljanstva. I otac Bencion i majka Cila su bili univerzitetski profesori.
Kada je izbio II svetski rat, revizionisti su, interesantno, bili ti da prepoznaju uzdizanje nove sile, i 1940. godine šalju iz britanskog Jerusalima grupu operativaca u Nju Jork, sa ciljem da lobiraju u uticajnim kapitalističkim krugovima za jevrejsko nacionalno pitanje. Među jerusalimskim operativcima su bili i profesori Bencion i Cila Netanijahu. Iako je, međutim, profesor Bencion Netanijahu poznavao sve viđenije ljude svog vremena, nije se smatrao za lidera i harizmatičnog čoveka - bio je klasični knjiški moljac; no, bio je i pogodan jevrejskom Jišuvu (u prevodu, Naseobina, naziv za jevrejski enterprajz u Britanskoj Palestini pre uspostavljanja državnosti) za lobistu u SAD.
1946. Benciju i Cili se u Njujork Sitiju rodio prvi sin, Jonatan Joni Netanijahu. Joni je bio ful zanimljiv tip. Docnije, kada se porodica 1949. vratila natrag u zemlju, kada je porastao, Joni je pričao, bez obzira na kevu, da su "Ameri smarači; izveštačeni, nehumani; ono okej, društvo im je liberalna demokratija, fino uređeno, bogato, opušteno, treba težiti ka tome, ali su, oni kao ljudi, nehumani roboti." Joni je prezirao SAD, svađao se nonstop sa kevom i ćaletom, i bez obzira na sve pogodnosti života u NYC, više je voleo da bude jerusalimski kloške nego njujorški bot...
1949. porodica se vratila u novostvoreni Izrael. Lobistički posao u SAD je bio okončan. Revizionisti su se hrabro borili protiv Britanaca i u Ratu za nezavisnost, 1947-1949., no usled njihovih ekstremnih pogleda na Arapsko pitanje, izraelska javnost nije imala mnogo simpatije prema profesoru Netanijahuu. Benjamin, drugi sin, rodio se 1949. u oskudici post-Holokaustnog Izraela. Njegov otac nije bio u milosti socijalističkog lidera, neprikosnovenog Davida Ben Guriona. Ipak, interesantno, na zauzimanje profesora Josifa Klausnera, tasta poznatog pisca Amosa Oza, profesor Bencion je zadobio da uređuje Jevrejsku Enciklopediju, u sklopu Jevrejskog Univerziteta u Jerusalimu. Njegov novorođeni sin, Benjamin, rodio se 1949. u predgrađu Tel Aviva, i predstavlja prvog izraelskog premijera rođenog u Državi Izrael. Međutim, profesor Bencion, nakon inicijalnih razočaranja 1950-ih u slabost desničarskog pokreta i represivan odnos Ben Guriona prema revizionistima, uzima porodicu 1962. i vraća se u Ameriku, na Univerzitet Filadelfije. Stariji sinovi, Joni i Bibi, nisu voleli taj čin. Najmlađi, Ido, bio je mali i nije imao svoje mišljenje. Benjamin i Jonatan su odrasli u prestižnom jerusalimskom naselju Rehavija, odakle se ja upravo javljam. Interesantna trivija da je i jedini diplomatski kanal komunističke Jugoslavije i Srbije 1970-ih i 1980-uh, funkcionisao u istom ovom naselju, kroz legendarnog dopisnika Политике, Borivoja Boru Erdeljana.
Uprkos svemu, profesor Bencion je nastavio da vaspitava svoje sinove u duhu ratobornog revizionizma. Suštinska razlika između socijalističkog i revizionističkog pristupa nacionalnom pitanju sadržana je u sledećem, u kratkim crtama: a) uzev u obzir da se veliki broj Jevreja, živeći u Egzilu tisućuljećima, dejudeizirao odnosno izgubio osećaj pripadnosti Izraelu, valja ih dovesti natrag u zemlju pod bilo kojim okolnostima, a onda će se oni judeizirati i izraelizirati sami od sebe, postepeno; revizionizam je zahtevao da prođu prvo kroz strogu ortodoksnu konverziju pa tek onda, nakon brojnih testova i kušnji, ih pustiti u zemlju; b) u odnosu prema Britanskoj Imperiji, prethodni su smatrali da mudrošću, diplomatijom, strpljenjem, manirima treba navesti Britance da prihvate realnost postojanja Izraela; potonji su smatrali da ih jasnom i čvrstom reakcijom, po potrebi oružanom, treba nagnati da se slome, podviju rep i pokupe svoje prnje iz Zemlje Izraela; c) u odnosu prema arapskim susedima, levi su smatrali da treba naći nekakav modus za suživot, ako realnost nalaže da se zemlja podeli na dve države, onda da se podeli na dve države; desni su smatrali da ih treba slomiti vojno i njih nagnati da kupe prnje - imaju onoliku Arabiju, pa neka nasele nju, ionako su se u Zemlju Izraela naselili tek posledično, i to kroz poslednjih stotinjak godina, da bi kontrirali Jevrejima...
... U svakom slučaju, dok je ideja o državi bila u povojima, ove polemike su bile u domenu intelektualnog samo. Kada je opseg Holokausta i stradanja braće i sestara u Evropi postao jasan, 1945. Ben Gurion je popustio pred revizionistima i krenuo na Britance silom. Međutim, već 1948. Ben Gurion stvara IDF, Ca'al, Tsava h'aagana le'Israel, Odbrambene snage Izraela; razoružava revizioniste i nagoni ih da se uključe u demokratski proces. Revizionisti formiraju malu, opozicionu političku partiju - Likud; u prevodu "konsolidacija", očvršćenje, i tavore dobrih 3 decenije u opoziciji.
'll be continued