Zamislite da živite u svetu u kome se večni grad ne zove „Roma" već „Rema". Mislim, jedno slovo, jaka stvar. Što, opet, uopšte i nije toliko nemoguće, posebno ako se uzme u obzir da je grad dobio ime po jednom od osnivača, Romulu, koji je, sa druge strane, imao i brata blizanca Rema, takođe kandidata za mesto prvog rimskog kralja. Sad, da je umesto Romula na istorijskoj sceni prevagnuo Rem Rim bi se zvao Rem, zar ne, Rimsko carstvo Remsko carstvo, dok bi sveti rimski carevi bili sveti remski carevi. A, opet, pitanje je da li bi i onda živeli u istom, ili u nekom sasvim drugačijem svetu.
Naime, poznata je legenda o blizancima Romulu i Remu, po kojoj su braća bili potomci ni manje ni više nego dva rimska božanstva, askurđele Venere i oca Marsa - uz trojanskog Eneju, koji je takođe u čitavu priču uspeo da umeša prste. Sad, Marsovo očijukanje sa Romulovom i Removom majkom (inače plemkinjom i vestalskom sveštenicom, kojima su očijukanja u principu i bila zabranjena) za posledicu je imalo njihovo proterivanje i težak život, daleko od privilegija plemićke porodice iz koje su potekli.
Proterivanje Romula i Rema
Sad, nakon mnogo godina Romul i Rem, posle gomile avantura i neverovatnog spleta okolnosti, ipak na kraju dolaze do rođenjem im obećanog dela vlasti i bogatstva, osnivajući svaki svoju polovinu naselja na obrisima budućeg večnog grada. Tu, ipak dolazi i do njihovog završnog sukoba, u kome stariji Rem gine, i gde iz Romulovog dela na obrisima Palatinskog brda izrasta budući grad-država Rim. I to je to, bar što se tiče legende. Ništa o priči kako bi Rim i svet izgledali da je umesto Romula prevagnuo Rem.
Naravno, često pored duboko uvreženih mitova postoje i njihove manje ili više poznate alternativne verzije, koje su neretko čak i autentičnije i bliže nekom realnom istorijskom kontekstu. Sad, po jednoj, Romul i Rem uopšte i nisu bili nezakoniti potomci plemkinje kraljevskog roda, već obični pastiri prokleti siromaštvom i bez igde ičega. Izuzev mogućnosti da budu robovi obližnjeg grada Albe, u kome je generacijama vladalo ratničko plemstvo, koje je po nekima takođe vuklo korene iz poznate Homerove Troje, i koje je naprednim oružjem i razvijenim državnim aparatom u pokori držala raštrkana, neuka, i još uvek kamenjem, lukovima i strelama naoružana plemena u slivu reke Tibra (naime, tada, oko 700 godina p.n.e. Rim još uvek nije ni postojao).
Rimska palata Sant'Angelo na reci Tibar
Pa, po priči, braća Romul i Rem, odbegli robovi, uspevaju da okupe sve ozbiljnije grupe drugih odbeglih robova, da ih vojno organizuju i da se suprotstave kako većini tadašnjih tibarskih plemena, tako na kraju i samoj Albi. Na kraju, čak i uspevaju da zaokruže čitavu jednu oblast oslobođenu od Albe, kao i da je međusobno podele, tu negde gde se upravo i nalazi današnji Rim.
Sad, kako su vladali. Pa, u početku je ipak glavnu reč vodio stariji Rem, koji se kao svaki punokrvni antički starovekovljanin uopšte i nije opterećivao kojekakvim naprednim idejama,već se iz petnih žila upirao da robovlasništvo izdigne na neki novi usavršen nivo. Tipa, Albinjani su u principu i vodili računa da njihove kampanje straha ipak preživi većina robova, kako bi nešto na kraju i radili i tako doprineli albijanskoj ekonomiji - dok je Rem čak i na sve to stavljao ozbiljan znak pitanja. Takođe, suočen sa tada već sve prisutnijim izdancima organizovanih religija (tipa vestalskih čuvarki svete vatre, kao i raznoraznih drugih lokalnih verovanja) Rem je prozaično konstatovao: „Da je on od kada vlada u principu shvatio tu priču o bogu, te da se boga uopšte više i ne plaši."
Opet, u Romulu su, izgleda, uprkos svemu ipak preživeli nekakvi tragovi, između ostalog, i gorepomenutog straha, te je na svom delu teritorije u principu i poštovao običaje zatečenih plemena i puštao ih da žive u miru. Naravno, Remu je, po priči, sve to dobrano zasmetalo, te je izazvao sukob sa Romulom, koji je sticajem okolnosti na kraju i izgubio.
Palatinsko brdo u Rimu
I, nakon što Rema više nije bilo, Romul je proglasio da njegov grad na Palatinskom brdu neće biti nikakvo novo robovsko gubilište (dobro, razvojni put svake dobre ideje često ume da bude i prilično trnovit) ili šta već sve ne, već mesto u kome će svi obespravljeni stanovnici doline Tibra biti jednaki, i gde će svako naći nekakvo svoje novo utočište.
Sad, po mnogima, upravo je ova Romulova ideja i predstavljala temelj na kome je izgrađena čitava jedna nova civilizacija, zasnovana na nečemu što je manje-više i danas jednako koliko i u Romulovo vreme izgleda bilo i ostalo prilično apstraktno i efemerno - pravdi. Kao i to da bi, sa druge strane, Remov Rem po svoj prilici bio ništa drugo do još jedna od mnogih opskurnih naseobina, koja bi neprimetno nestala u neumitnim plimama i osekama vremena.
A opet, na kraju, po nekima, Romul i Rem uopšte i ne predstavljaju ništa drugo do dve strane jedne iste ličnosti, nekog davnašnjeg etrurskog vođe, kao i njegovu večnu dilemu da li da oko sebe da gradi Rem ili neki novi Rim. Ako ništa drugo, ono bar zbog toga što, kako kažu: "Božanstvo koje se do kraja može razumeti ni ne može biti božanstvo."