Raskrsnica. Verovatno je oko 35 stepeni Celzijusa. U hladu. A ovde na trotoaru već..! Koračam planirajući svaki korak. Omamljuju vrućina, izduvni gasovi saobraćajnog Perpetuum-mobille-a, asfalt naparfemisan raskuvanom smolom, pa i diskretan udar znoja koji dotiče ispod pazuha nekih prolaznika u sintetičkim košuljama... Gledam da se s nekim ne sudarim, jer svi žure instinktivno bežeći od vreline. Automobili odasvud pritiču, koče, bučno dodaju gas...
Sve kao u nekom čudnom, zatvorenom prostoru u koji je sabijeno toliko nespojivih elemenata da će svakog trena cela stvar negde popustiti i stropoštati se. Tako na jednom mestu pređem pešački i zaputim se trotoarom, malo udesno, bliže zidu jedne od zgrada, da uhvatim zasenčeni deo. A onda – ovaj vreo i na momente frustrirajuć ambijent naglo se menja! Pa, skoro kao malo otkrovenje da se desilo? Kroz otvoreni prozor jednog od automobila što neprestano teku ulicom potmulo bubnji. U deliću sekunde moj mozak to registruje kao agresivni šund kakvom su skloni današnji mladi, zašišani vozači. Obično odvrnu do daske. Uvek se naježim, i pomalo rastužim, kad iznova i iznova vidim kako slušaju to, i skoro samo to, "antisaund" koji razara svaki estetski sistem, svaku plemenitost... Međutim, kad mi se u narednom deliću sekunde zvuk malo bolje izdefinisao, shvatim kako se izgleda ne radi o onome na šta sam prvo pomislio, jer bubnjanje nema baš tu, uobičajenu, sirovu divljinu. I, konačno, u narednoj etapi celog tog brzinskog detektovanja shvatam da iz automobila, sad već odlazećeg, izbija „Lady in Black“! Da, Uriah Heep! Ne mogu da verujem. Kao da me neko iznutra umio blagom srećom. Nema omorine, nema utiska ulične zbijenosti, nema težine u nogama ... Bilo je to juče. Taj sjajni osećaj drži me dobrim delom i danas. I, još uvek, rado dopuštam da mi se „Lady in Black“ vrti kroz ne sasvim preciznu, ali sasvim prepoznatljivu i omamljujuću formu.