Evo, petak uvece, vozim se kuci sa posla. Pred nama je Bank Holiday vikend. Ukljucen mi je radio, slusam BBC, i odmah odlucujem sta da stavim na blog, jer na radiju non-stop idu analize jucerasnjih izbora. Naravno, radi se o lokalnim izborima u Engleskoj (ne celoj Britaniji), gde smo uredno, gradjanski, nas celih 35%, glasali juce, pa tako danas slusamo i gledamo rezultate.
Posto glasam i ovde i tamo, tj. u Srbiji, a izbori se blize, odmah mi padaju napamet raznorazne paralele, slicnosti, ali i suprotnosti, razlike u pristupu izborima ovde i tamo.
Izbori su ovde cetvrtkom, uvek bez izuzetaka, bez obzira na vrstu i znacaj. Izborna mesta (iliti “polling stations”) su otvorena od 7 ujutru do 10 uvece, i nema tzv. predizborne tisine. Kampanja traje non-stop. Nikad, tj. vrlo retko, se izbori dozivljavaju kao istorijski, presudni, pitanje zivota ili smrti kao kod nas. Dobro, reci cete, to se u Ujedinjenom Kraljevstvu radi vec 300 i kusur godina na isti nacin, dok smo mi imali raznorazne prekide, promene drzava, drustvenih uredjenja, ideologija, itd. Jeste, tacno je, ali mislim da ima jos jedna bitna razlika, a to je da politicari ne uzimaju narod zdravo za gotovo, niti ga smatraju infantilnim, kao sto mi se ponekad cini da je slucaj u Srbiji.
I sta se desilo juce? Pa nista, nakon posla, po lepom vremenu, smo se odsetali do glasackog mesta, stavili “X” ispred naseg kandidata, ubacili u kutiju i otisli u park da uzivamo jos koji sat u engleskom prolecu. Posto u Engleskoj jos uvek ne postoje licne karte, dovoljno je doneti samo poziv za glasanje, i to je to. Veruje se na rec da ste to vi. Uostalom zasto bi bilo ko falsifikovao izbore?!?
Ovaj put nisam uopste pratio medije da saznam rezultate. Ipak su to samo lokalni izbori, pa nisam cele noci “drezdeo” budan da cekam rezultate kao sto obicno cinim na parlamentarnim izborima za Westminster, jer neke navike iz Srbije se tesko gube. Ali danas objavljeni rezultati govore da su Torijevci rasturili Labour, gotovo katastrofalno. Jos ako njihov kandidat (Boris Johnson) pobedi Ken Livingstona u trci za gradonacelnika Londona, poraz ce biti potpun.
Ali to su tzv. “mid-term” izbori, pa glasaci gotovo redovno glasaju za opoziciju (ali i lokalna pitanja vrlo cesto znaju da dovedu do drugacijeg glasa nego za parlament), cisto da podsete Vladu (ovaj put je jasno i ozbiljno opomenuta) da pazi sta radi, i da ne uzima podrsku u birackom telu olako.
Sad, ja malo razmisljam o izborima u Srbiji. Necu da kazem za koga sam glasao juce, ali i ovde postoji jedna velika partija kojoj ni u ludilu ne bih dao svoj glas. Ali, cak iako oni pobede za dve godine na parlamentarnim izborima, ne strahujem uopste za ono sta ce njihova eventualna Vlada da uradi. S druge strane, stvarno strepim od izbora 11. maja. Ne toliko sto ne verujem i ne nadam se da ce sve biti u redu, nego zato sto je Srbija toliko nepredvidljiva, i nekad ne daje dovoljno konkretnih razloga za optimizam. Nikad sami sebi nismo olaksali gotovo nijedan posao.
Ali da se vratim na lokalne, engleske stvari. Srednja klasa, koja je u sustini odlucujuca za ishod izbora, pocne da menja glas ako joj standard pada cak i samo oko 1%. Ljudi ne daju blanko cekove i sanse na neodredjeno partijama i ne razmisljaju “e, samo jos ovaj put” i slicno, nego odmah kaznjavaju uskracivanjem glasa. Sto je i logicno i neophodno, jer ako to ne cine, prvobitno ne brinu sami o sebi, a automatski i o svom drustvu i okruzenju. Pojedinci su misljenja da nikada ne treba glasati za “drugu” partiju nego samo za onu koju prirodno podrzavamo. Donekle je to u redu, ali onda bi ishod izbora uvek bio isti. Ovako, partije imaju obavezu da zarade glasove. Iako postoje verni partijski glasaci, oni sami ne donose pobedu. Pobedu i prevagu donosi srednja klasa, srednji dobrostojeci stalez, kolektivnom odlukom koja opcija, leva ili desna, u datom trenutku objektivno i stvarno zastupa tzv. “middle ground”, iliti centar, sto znaci, da srednja klasa zaista gleda da glasa za onoga ko ce je realno zastiti u smislu da joj omoguci dalji ekonomski prosperitet. To je sustina izbora.
Naravno, uvek ima i dodatnih stvari i okolnosti, ponekad vrlo, cak presudno uticajnih, kao sto je na primer nedavno bio rat u Iraku. Ali dosta toga ide i na imidz. Lokalni Labour je juce, izmedju ostalog, platio cenu jedne mesavine nesnalazenja Gordon Brown-a na mestu premijera, ali i to sto je covek operisan od harizme, sto je narocito uocljivo posle super-harizmaticnog Blair-a. Brown je bio odlican ministar finansija, ali ima problema da podigne svoju igru na visi nivo neophodan za premijersko mesto i narod mu bez razmisljanja daje zuti karton da se tako izrazim.
Ali poenta koju hocu da napravim je da, cini mi se, prosecan englez tacno zna sta mu je u nekom globalno-lokalnom kontekstu interes i u skladu sa tim glasa. Nekako nisam siguran da je prosecan srbin jos uvek dostigao taj nivo neophodne emotivne odsecenosti da bi i nase drustvo moglo da glasa hladne glave, kako to u velikoj vecini cini englesko. Medjutim, gledajuci trendove nasih izbora mislim da se ipak popravljamo. Nadam se da ce se taj trend nastaviti i potvrditi i 11. maja.