Život

GOSPODIN NEŠTOOV GUNĐOVDAN

razmisljam RSS / 15.08.2019. u 18:59

                        ( uz nešto kontemplacije na sasvim nevažne teme )

 

               Gospodin Nešto je danas ustao na levu nogu. Ako ćemo pošteno, to čini svakoga dana, jer mu je postelja tako postavljena da ne postoji drugi način da se iz nje iskobelja. No, ono što pravi razliku je činjenica da je ovoga puta to učinio ne samo bukvalno, već i u onom prenosnom značenju. Dakle, počeo je dan neraspoložen.
               Kad je protrljao oči, na levom kažiprstu ostale su mu prilepljene tri trepavice. Smrknuto ih je pogledao, pomislio na zlatnu ribicu i tri želje, a onda ih rezignirano stresao sa prsta, neprijatno svestan da trenutno nije u stanju da smisli ni najmanju moguću željicu, a kamoli tri i to od onih ispunjivih. O onim neispunjivim naročito nije imao volje da razmišlja.
               Stojeći pred ogledalom zapazio je da su mu usne opuštene u neki blago gadljivi položaj, obrve natuštene, a nos u korenu nabran u sitne negodujuće borice. Učinio je svestan i nemali napor da lice dovede u red. Nije bio prezadovoljan rezultatom, ali barem više nije izgledao kao savšena slika namćora. Za početak i to je već bilo nešto nalik uspehu.
               Nije bio načisto šta bi sa sobom. Iz pogleda su mu još izvirivali mutni tragovi noćašnje nesanice koje ni žustro umivanje ledenom vodom nije uspelo da spere, a uz to je bilo prisutno i ono prekorno nezadovoljstvo prevodiocem knjige koju je čitao pred spavanje.


               - Kako neko tek tako može stričevu ženu da proglasi tetkom? - gunđao je sebi u bradu. - Pisac je jasno naglasio da se radi o ženi brata naratorovog oca, kad ono ‘oćeš, ispade tetka. A i onaj đida što je u po knjige borovnice iz čista mira prebacio u ribizle, iako je nedvosmisleno bilo jasno da se sve vreme radi o istoj voćki... Da i ne pominjem onu blogerku što svoju priču počne u trećem licu, pa je ‘ladno nastavi u prvom. Dobro, ona nije taj kalibar, ali bi mogla malo da pripazi kako piše.


               Naravno, ovaj tok razmišljanja nije mu nimalo pomogao da se oseća bolje. Stoga je rešio da prošeta do omiljenog kafea. Dan je bio taman kako treba za jedno opušteno sedenje u bašti uz šoljicu dobre kafe i nije video razlog da to sebi ne priušti i tako pokuša da se iščupa iz negativne spirale u koju je očigledno upao. Osim toga, zaključio je, rutina mu svakako ne može dodatno uticati na (ne)raspoloženje.
               Dok se u prepunom autobusu klimao ka odredištu, palo mu je na pamet kako je tužno koliko ljudi često otužno prenebregavaju tugaljive stvari. A onda se začudio otkud mu sad pa to. Izgleda, učinilo mu se, da je i sam počeo olako da donosi zaključke o nečemu što svakako nije lako za raščivijavanje. 


               - Vidi ti to! - pomislio je - Počeo sam štedro da proizvodim jezičke vratolomije. S tim što štedro svakako nije štedljivo, a baš tako, potpuno pogrešno je ta reč upotrebljena u jednoj priči koja u stvari i nije bila loša. Naprotiv...
               No, kakogod...


              Kada je stigao do kafea, smestio se za stolom u uglu, sa lepim pogledom na blisku raskrsnicu i okolne bašte. Dok je čekao porudžbinu ( kafa obična, bez šećera i lepo parče čokoladne torte, zarad uživanja kao takvog, a tek uzgred kao pripomoć u podizanju raspoloženja pomoću hemije kojom aktivira hormon sreće ) diskretno je posmatrao okolinu. Za susednim stolom sedelo je raspričano žensko društvo. U jednom trenutku jedna od devojaka je ustala i krenula ka ulazu u kafe. Primetio je da joj je suknja preuska, a potpetice previsoke. Hodala je u njima trapavo i nesigurno, saplićući se i s naporom održavajući ravnotežu.


               -Hm... - pomislio je - Da li ja to postajem matoro zanovetalo ili bi stvarno bolje izgledala da je suknja broj veća, a štikle par centimetara kraće?


               Nije uspeo da izvede nikakav zaključak, jer mu je pažnju privukao glas iza leđa. Okrenuo se i ugledao visokog, mršavog, pristojno odevenog starijeg čoveka koji je mahao oko sebe rukama kao da tera neke nevidljive mušice i glasno negodovao zbog prisustva vanzemaljaca svuda po gradu. Nikoga nije uznemiravao, nije pokušavao nikoga da uvuče u razgovor - jednostavno je koračao izgovarajući taj čudni monolog teran nekom neobjašnjivom unutrašnjom silom.
               U to iz suprotnog smera naiđe nizak dežmekast čovek okrugle glave, sa tek oreolom kratke kose oko velike ćele na temenu. Preko ramena je prebacio kaiševe harmonike koja je delovala preglomazno i preteško za njegov stas. Pažnja gospodina Neštoa u tili čas se prebaci na njega. Delovao je umorno. Koračao je s naporom, povijen pod teretom koji je, učinilo mu se, daleko teži od samog instrumenta.


               - Da li ide na neku svirku ili se pak vraća sa nje? - zapitao se. - Svakako ne deluje zadovoljno.


               Nije uspeo da dovrši svoju analizu, jer ga je pomeo novo glas koji se začuo u vrevi prolaznika. Poticao je od mladića sa rancem na leđima i nekom mapom u ruci.


               - Da. Na pravom sam putu. Rekli su mi da ovde skrenem, i eto, skrenuo sam i to je dobro. Ako nastavim dalje, stići ću tamo gde treba. Znači, sve je u redu.


               Mladić je bio sam i očigledno, ali samo po ponašanju, jer ga izgled ničim nije odavao, osoba sa posebnim potrebama rešena da se samostalno probija kroz izazove svakodnevice.


               - Svaka čast mladiću. - pomislio je gospodin Nešto i nasmešio se. Ovog puta, primetio je, nije mu bio potreban nikakav napor da izmeni izraz lica i to ga je dodatno oraspoložilo.


               A onda je poskočio kao oparen, spreman da potrči za klincem koji se ganjajući trotinet prebrzo približavao raskrsnici i ulici na kojoj se odvijao žustar saobraćaj. Već ga je video pod točkovima nekog automobila kada je malac usporio i vozeći trotoarom zamakao za ćošak da bi se za koji tren ponovo pojavio u njegovom vidokrugu, tako da je odahnuo i ponovo zavalio u svoju stolicu, ipak i dalje na oprezu.


               - Nije moguće da je sam. A ne, nije. Eno mu roditelja. Zar  mogu da šetaju tako opušteno ne obraćajući pažnju na dete? Uh, kako bih im ja očitao koju! Ali, čemu?


               U međuvremenu mu je ljubazna konobarica donela porudžbinu. Sa uživanjem je srknuo par gutljaja kafe osećajući kako ga to prijatno opušta.


               - Da li to što sedim ovde sam ljudi koji me vide pripisuju mojoj usamljenosti? - zapitao se. - Baš bih voleo da znam. A nisam usamljen. Ne, nikako. Samo uživam u samoći.


               Pa se, pošto je to izveo na čistac, zadovoljno posvetio torti. Nije ni primetio da je parče pažljivo dekorisano borovnicama i ribizlama.
               Na pragu kafea je stajala konobarica i gledala ga sa tajanstvenim osmehom na licu.

 

 

 



Komentari (131)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

zilikaka zilikaka 22:47 17.08.2019

Re: уз срк кафе

alselone
Nego, da li ste vi odande jeli te bobice?
Ili je to samo u Banatu bilo popularno.


Ja pretpostavljam da vam je to od vetra...


Eto, Bačvani, pod nosom im nešto a ne usuđuju se ni da koštaju. A posle im mi krivi.
Ako te neko pita, da znaš. To je vrlo ukusno, slatko, sl mora da dobro sazri i da se prosto sasuši. Onda sastružeš to slatko zubima a malu košticu pljuneš.

...kad sve moram da vas učim, tako matore.
razmisljam razmisljam 22:49 17.08.2019

Re: уз срк кафе

alselone

Morali ste i praćke praviti. Prava praćka mož sovu dubije a one male, takozvane praćkice, što se prave od žice i lastiša, mogu oko da iskopaju ko od šale i ozbiljne posekotine na licu da naprave.



Да, и праћке, наравно. Али се нешто не сећам да смо њима гађали живе створове ма које врсте.
У сећању ми посебно остало витлање пиштољима на каписле. Никад их нисам марила, као, уосталом, ни било коју врсту ватреног оружја.
Хладно ми је било ок док сам била клинка ( мислим на оно што смо побројали ), али ми је касније и оно постало фуј као опција за дечје играчке.
razmisljam razmisljam 22:51 17.08.2019

Re: уз срк кафе

zilikaka

...kad sve moram da vas učim, tako matore.


Каже неко ко није никако кошт'о ладолеж.
alselone alselone 22:55 17.08.2019

Re: уз срк кафе

Али се нешто не сећам да смо њима гађали живе створове ма које врсте.


Samo golubove i gugutke. Ko pogodi lastu dobije batina prvo od najjačeg dečaka u kraju a potom i kodkuće.
zilikaka zilikaka 22:56 17.08.2019

Re: уз срк кафе

razmisljam
zilikaka

...kad sve moram da vas učim, tako matore.


Каже неко ко није никако кошт'о ладолеж.

E, zaboravila, šta se tačno jede kod ladoleža?
(Šifra: Nikad nije kasno...)
alselone alselone 22:57 17.08.2019

Re: уз срк кафе

Nego, razmišlja, za malu analizu koju Zili i ja pravimo pitaću te nešto, možda će ti zvučati čudno ali je pitanje ozbiljno - da li si ti sušila kosu posle bazena zimi i u jesen?
razmisljam razmisljam 23:05 17.08.2019

Re: уз срк кафе

alselone

Samo golubove i gugutke. Ko pogodi lastu dobije batina prvo od najjačeg dečaka u kraju a potom i kodkuće.


Кад рече ласте... Како сам ја волела да их гледам како предвече шестаре небом ловећи мушице за вечеру. Умела сам да се заблесим у њих усред игре и да их дуго, дуго опчињена гледам.
А дивно је било и када се пред јесењу сеобу начичкају на жице у јатима, као ноте неке прекрасне мелодије...
razmisljam razmisljam 23:07 17.08.2019

Re: уз срк кафе

zilikaka

E, zaboravila, šta se tačno jede kod ladoleža?
(Šifra: Nikad nije kasno...)


Да с' читала пажљивије, негде узбрдо би видела да сам написала да се једе срце ладолежа. А да би разумела шта сам 'тела касти, у питању су тучак и прашници.
И немој да би овог пута заборавила.
razmisljam razmisljam 23:11 17.08.2019

Re: уз срк кафе

alselone
Nego, razmišlja, za malu analizu koju Zili i ja pravimo pitaću te nešto, možda će ti zvučati čudno ali je pitanje ozbiljno - da li si ti sušila kosu posle bazena zimi i u jesen?


Озбиљно питање захтева озбиљан одговор: нисам, осим што бих је истрљала пешкиром и ставила капу на главу када изађем напоље. А и то не увек.
Али, морам да признам да нешто не могу да се похвалим количином косе - танка је и ретка, а шишам се на кратко, тако да можда и нисам права особа за анализу.
Подразумева се да најчешће излазим напоље још влажне косе, али, с обзиром на квалитет и квантитет, она се осуши у року од одмах.
maksa83 maksa83 23:43 17.08.2019

Re: уз срк кафе

Hej, kad se setim. A jeste pravili onu municiju za pljuce koja izgleda kao mali fišek za suncokret, samo ima čiodu u sredini? Opasna zajebancija.

Bez čioda, pošto je to već opasno, ponekad samo eksperimentalno pa gađaš drvo i raduješ se kad se zabode. Inače i dan danas umem da smotam taj fišek zastrašujućom brzinom, potpuni automatizam pošto sam ih kao klinac smotao ozbiljne stotine.
myredneckself myredneckself 01:02 18.08.2019

Re: уз срк кафе

alselone
Он се показао као веома ефикасан за исушивање мочварног земљишта, зато је и увезем.

Da, sećam se da smo već jednom pričali o bođošima kod mene na postu "Ulice, pasaži i kuća na lakat".
Osim efikasnosti za isušivanje zemljišta, Somborci su mi još pričali da je bođoš opšte rečeno jako zahvalno drvo, da mu lišću ne smeta ravničarska prašina i ostala gradska zagađenja, guta i vari sve, pa se lepo diše u Somboru.
I bobice su mu slatke ko med, di bi ja da ne probam...
myredneckself myredneckself 01:14 18.08.2019

Re: уз срк кафе

razmisljam
А јели смо багремов цвет

Bagremov cvet je mamara, sladak ko med, samo ti usta mirišu na njega ko da si se napio nekog parfema.
myredneckself myredneckself 01:22 18.08.2019

Re: уз срк кафе

razmisljam
Него, погледај овог борца:


To je kanda prvoborac, alal vera...

myredneckself myredneckself 01:33 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Milan
Tako sam se u tonama drveća i je nekoliko puta popeo na jablan - oni definitivno ne vole društvo,


E, pa dobar si bio Milane, jablan ima baš tanko i nezgodno granje, uffuff... kako ide ono kad smo bili mali, deca su đavoli, profesori još gori, jel tako beše? Spevaću jednu po uzoru, deca su đavoli, Milani su najgori.
zilikaka zilikaka 09:46 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Bagremov cvet je mamara, sladak ko med, samo ti usta mirišu na njega ko da si se napio nekog parfema.

Još smo jeli mlado lišče, a narošito drške neke puzavice, ko bršljan al s tankim lišćem. To smo zvali "kiselica", jer je imalo prijstan kiselkast ukus.
I plodove neke trave, bude zeleno, ko pogača od 4-5mm prečnika, pa tog treba nakupiti onoliko. Trave ima dan danas svuda, ne znam kako se zove al sam skoro sigurna da ima plavkaste cvetove i spada u širikolisne korove.
Kad god je vidim dođem u iskušenje da probam plod.
myredneckself myredneckself 10:24 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Još smo jeli mlado lišče, a narošito drške neke puzavice,

To mi je nepoznato, ali se sećam da smo jeli "brkove" (izdanci vinove loze) kad odemo s dedom u vinograd. Isto bili lepi, kiseli ko jed.
Milan Novković Milan Novković 10:48 18.08.2019

Re: уз срк кафе

myredneckself
Još smo jeli mlado lišče, a narošito drške neke puzavice,

To mi je nepoznato, ali se sećam da smo jeli "brkove" (izdanci vinove loze) kad odemo s dedom u vinograd. Isto bili lepi, kiseli ko jed.

Pa vama dvema, iako ste rokerke iz grada, Prigrevica može s ponosom da dodeli počasne doktorate seljančica
nepopustljiv nepopustljiv 11:16 18.08.2019

Re: уз срк кафе

zilikaka
Bagremov cvet je mamara, sladak ko med, samo ti usta mirišu na njega ko da si se napio nekog parfema.

Još smo jeli mlado lišče, a narošito drške neke puzavice, ko bršljan al s tankim lišćem. To smo zvali "kiselica", jer je imalo prijstan kiselkast ukus.
I plodove neke trave, bude zeleno, ko pogača od 4-5mm prečnika, pa tog treba nakupiti onoliko. Trave ima dan danas svuda, ne znam kako se zove al sam skoro sigurna da ima plavkaste cvetove i spada u širikolisne korove.
Kad god je vidim dođem u iskušenje da probam plod.

Da.
Po pisanju nekih, vidi se da su probali raznoraznih travki.
Izvinjavam se!
zilikaka zilikaka 13:38 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Pa vama dvema, iako ste rokerke iz grada, Prigrevica može s ponosom da dodeli počasne doktorate seljančica

Hvala.
Baš nešto posle razmišljala ko je nas tome učio, šta se sve može jesti, i mislim da smo to nekako deca u grupi jedni drugima prenosili neko kolektivno znanje.
razmisljam razmisljam 13:39 18.08.2019

Re: уз срк кафе

maksa83

Bez čioda, pošto je to već opasno, ponekad samo eksperimentalno pa gađaš drvo i raduješ se kad se zabode. Inače i dan danas umem da smotam taj fišek zastrašujućom brzinom, potpuni automatizam pošto sam ih kao klinac smotao ozbiljne stotine.


Пошто си са фишецима и даље вешт, ево теби једно дрво које неће да боли експериментисање са чиодама:



Аутор: Горан Стаменковић
razmisljam razmisljam 13:41 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Milan Novković

Pa vama dvema, iako ste rokerke iz grada, Prigrevica može s ponosom da dodeli počasne doktorate seljančica


А камо мени титула?
zilikaka zilikaka 13:42 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Da.
Po pisanju nekih, vidi se da su probali raznoraznih travki.
Izvinjavam se!

Kojim pravom komentarišeš ličnosti i daješ svoj sud, ničim izazvan?
I kome se posle svega izvinjavš?
razmisljam razmisljam 13:43 18.08.2019

Re: уз срк кафе

zilikaka

Hvala.
Baš nešto posle razmišljala ko je nas tome učio, šta se sve može jesti, i mislim da smo to nekako deca u grupi jedni drugima prenosili neko kolektivno znanje.


Да, тако некако. Ни мени се не чини да је у то био уплетен неко од одраслих. Вероватно су старији клинци учили томе млађе и то се тако преносило генерацијама.
Milan Novković Milan Novković 13:46 18.08.2019

Re: уз срк кафе

razmisljam
Milan Novković

Pa vama dvema, iako ste rokerke iz grada, Prigrevica može s ponosom da dodeli počasne doktorate seljančica


А камо мени титула?

Tebi i počasni doktorat i ključevi prestonice
razmisljam razmisljam 15:24 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Milan Novković

Tebi i počasni doktorat i ključevi prestonice


А могу ли да иштем само кључОве. Нешто не бих докторат,па макар био и пригревички почасни, јер су исти ( докторати разних фела ) тренутно веома ин, а ја бих да сам хипстер по том питању.

Н.З. Ето, ништа без изнуде. Да се нисам обадала, не бих добила овако висока признања. Па ти сад види да ли је боље бити намћор или фин.
myredneckself myredneckself 16:14 18.08.2019

Re: уз срк кафе

Milan Novković
myredneckself
Još smo jeli mlado lišče, a narošito drške neke puzavice,

To mi je nepoznato, ali se sećam da smo jeli "brkove" (izdanci vinove loze) kad odemo s dedom u vinograd. Isto bili lepi, kiseli ko jed.

Pa vama dvema, iako ste rokerke iz grada, Prigrevica može s ponosom da dodeli počasne doktorate seljančica

Zahvaljujem bogznakako, moliću lepo.
nepopustljiv nepopustljiv 16:29 18.08.2019

Re: уз срк кафе

zilikaka
Da.
Po pisanju nekih, vidi se da su probali raznoraznih travki.
Izvinjavam se!

Kojim pravom komentarišeš ličnosti i daješ svoj sud, ničim izazvan?
I kome se posle svega izvinjavš?

S kojim pravom ti pitaš mene s kojim pravom ja nešto!?
Ne mogu da verujem!
Strašno!
Milan Novković Milan Novković 16:54 18.08.2019

Re: уз срк кафе

razmisljam
Milan Novković

Tebi i počasni doktorat i ključevi prestonice


А могу ли да иштем само кључОве. Нешто не бих докторат,па макар био и пригревички почасни, јер су исти ( докторати разних фела ) тренутно веома ин, а ја бих да сам хипстер по том питању.

Н.З. Ето, ништа без изнуде. Да се нисам обадала, не бих добила овако висока признања. Па ти сад види да ли је боље бити намћор или фин.

Stara prigrevička poslovica kaže - bolje doktorat u ruci nego karirana košulja na grani, pogotovo ako umeš da se popneš na drvo, a ne umeš da siđeš, al dobro, keys it is

Намћор rulz, tu nema dileme
kick68 kick68 22:03 16.08.2019

slika namćora

Stojeći pred ogledalom zapazio je da su mu usne opuštene u neki blago gadljivi položaj, obrve natuštene, a nos u korenu nabran u sitne negodujuće borice. Učinio je svestan i nemali napor da lice dovede u red. Nije bio prezadovoljan rezultatom, ali barem više nije izgledao kao savšena slika namćora.

Fenomen poznat kao resting bitch face:) Nepravedno se pripisuje iskljucivo zenama. Mislim da uglavnom nema veze sa karakterom, jednostavno to je rezultat stresa i nagomilanh problema. Eto samoca je cesto jedan od njih:)
razmisljam razmisljam 22:17 16.08.2019

Re: slika namćora

kick68

Fenomen poznat kao resting bitch face:) Nepravedno se pripisuje iskljucivo zenama. Mislim da uglavnom nema veze sa karakterom, jednostavno to je rezultat stresa i nagomilanh problema. Eto samoca je cesto jedan od njih:)


Хе, хе... Тај феномен си већ помињала баш код мене на оном блогу о пизми. Наравно, није се згорег подсетити.

А што се господина Нештоа тиче, није то ствар самоће, веруј ми на реч, јер га прилично добро познајем. Пре ће бити да је секирљив по природи, и од оних који чашу увек процене као полупразну, дакле песимиста.
Још кад устане на леву ногу...
А и стресира се око којечега небитног, као што се дало прочитати, није да није.



Аутор: Горан Стаменковић
nepopustljiv nepopustljiv 18:05 18.08.2019

M'da!

Nema svirke bez basa!
Za Maksu, Doksumana i ostalo veselo društvo!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana